Početna / Knjige / Asadovo putovanje do bistrih voda

Asadovo putovanje do bistrih voda

Davno smo, kad se pojavilo prvo izdanje „Puta u Meku” Muhammeda Asada, istakli značaj ovog djela za naše prilike. Nezavisno od toga što ono, evo, doživljava drugo izdanje2, ne može se reći da je imalo zaslužen odjek i trag kod naših čitalaca.

I danas smatramo da je Asadovo djelo (napisano 1952.) izvanredni primjer savremene islamske književnosti, snažno, upečatljivo svjedočenje jednog zapadnog intelektualca o islamu i narodima koje je on kulturno i civilizacijski oblikovao. Pokušaću u sljedećim redovima da pružim obrazloženje. Muhammed Asad prešao je u islam kao mlad čovjek. Bio je dopisnik Frankfurter Zeitunga s Bliskog istoka. Jevrej, erudit, pronicljiva duha, islamu i muslimanskom svijetu prilazio je polahko i, što je najznačajnije, bez predrasuda. Ne treba insistirati na činjenici što je Asad prelaznik u islam; stotine tzv. muslimanskih intelektualaca danas se odriču islama i vrijednosti koje je on neizbrisivo unio u život njihovih naroda.

S druge strane, upravo je Asad, vrhunski intelektualac poznat u čitavom islamskom svijetu, zagovornik dijaloga, stvarnog dijaloga između muslimana i Ehlu-l-kitaba, „sljedbenika Božanske Naredbe” (Asadov izraz), Jevreja, kršćana i drugih monoteista, i nigdje nije porekao vrijednosti judaizma ili kršćanstva; istakao je sekularizaciju Zapada i njene posljedice. Jedan drugi, znamenitiji pisac, kršćanin Deni de Ružmon, napisao je u svojoj čuvenoj knjizi „Ljubav i Zapad” da Evropa živi sam „pod formalnim znakom kršćanstva.” Ono što je na svom duhovnom putu našao Leopold Vajs bila je prirodna čovjekova vjera, kur’anska al-fitrah (30:30). Čitalac se prisjeća Ž. Ž. Rusoa i njegove „Vjeroispovijesti savojskog vikara”. Radi se o istom traženju nepatvorenih i nikakvim posrednicima zatamnjenih  (op. priređivača) istina vjere. Asadov put ili dio puta, prije i poslije njega, prešli su, osim Rusoa, poznati slobodoumni Zapadnjaci: Kant, Tolstoj, Jaspers, Garodi itd.

Oni su monoteizam shvatili i doživljavali kao istinsku slobodu čovjekova bića, ali nijedan o tome nije svjedočio kao Muhammed Asad. Asad zaista svjedoči. Naglašavam izraz „svjedočenje” zbog toga što je „Put u Meku” autobiografija u Frajevom značenju ovog specifičnog oblika pripovjedačke proze, „oblika ispovijedi” koji u zapadnoevropskoj književnosti vuče svoje porijeklo od sv. Augustina. „Put u Meku” je autobiografija čovjeka koji je došao do islama i u njemu ostao iskreno i zauvijek.

Ta autobiografija ima pejzaže, kolorit i crtice putopisa, napetost kriminalističkog romana i – što je najljepše u njoj – vrhunski uspjele, rasute eseje. Ali, zbog toga što „svaka kultura ima pravo na vlastite književne vrste” (Frye), radije bih ovo djelo svrstao u još uvijek teorijski nedefinisanualipostojeću islamsku književnost. To znači da Put u Meku” pripada porodici djela u kojima njihovi autori svjedoče o svom odnosu prema Bogu, islamu, muslimanima i njihovim sudbinama i, u tom kontekstu, o svijetu u kome žive. Muslimanski pisci ne žele da govore samo lijepo, „kićeno”, već i istinito i aktuelno. Razloge tome ovdje, dakako, ne možemo iznositi, ali mislim da je osnovni u karakteru islama, vjere koja toliko insistira na istini i realnosti i koja obuzima čitavo ljudsko biće i njegov život.

U slobodi u kojoj je napisano, i koju osvaja, djelo islamske književnosti ruši ograde koje ga sputavaju, pa zbog toga islamski pisci ne pokazuju strast za pristajanjem niti za odustajanjem od oblikovnih konvencija vlastite ili „tuđe” književne tradicije. Istina, neki oblici (upotrebljavamo ovu riječ radi jasnosti ostavljajući po strani strukturalističku i semiotičku postavku o „sraslosti” oblika i sadržaja književnog djela) nisu zaživjeli u islamskoj književnosti (tragedija npr.), što svoj razlog ima u islamskom svjetonazoru. Ako je, kao što jeste, djelo islamske književnosti angažirano, ono je angažirano, primarno, svojim „predmetnim slojem”. Ono je angažirano na islamski (ne na ždanovistički!) način: budi i razvija islamski estetski ukus i „metafizičkesuštine” i moralno uzdiže. Što je najvažnije, junaci islamske književnosti ne žive u opuštenom „svijetu bez Boga” (Lukač), već je Bog njihov prijatelj, prisutan u svakom trenutku i na svakom koraku.

Sve gornje karakteristike ima „Put u Meku”, proza koja otkriva i uznosi, ponekad dovodi do tuge (priča o neustrašivom Omeru Muhtaru i esej o tužnim iranskim očima), a ponekad raduje. Muslimanski svijet kojim krstari Asad dvadesetih godina ovog stoljeća uzburkan je, kao i uvijek. Šutljiva sreća i gorki taksirati smjenjuju se s vremena na vrijeme, iz pokrajine u pokrajinu. Narod koji je zavolio Asada kao brata i u kojem je Asad odbacio mučnu ljušturu stranca i usamljenika, predstavljen je realistički, bez idealiziranja. Zamolio bih naše čitaoce da se ne srde na jedan opis plesačice, pijenje opijuma i araka i na neka druga mjesta. Asad bi pogriješio da nam nije govorio i o tome. Možda je to trebalo da učini u većoj mjeri. Muslimanski svijet ne treba, i ne može, da bježi od svoje slike i sudbine ukoliko želi da očuva svoju samosvijest.

Kako rekoh, najljepše stranice svoga „Puta u Meku” Asad je ispisao u esejima koji spontano prekidaju (flash-back) putopis. Pisac je naprosto zapanjen islamom koji ne razdvaja „sveto i profano”, duh i tijelo, individualno i društveno, koji je stvorio „čovječanstvo koje ne žuri”, svijet »potpuno zaokružen u sebi – a ipak otvoren na sve strane”, islamom koji je „organski sklad razuma i osjećaja” – „da pokaže čovjeku ne samo kako da osjeća nego isto tako kako da živi pravedno.” On je islam razumio kao kôd: svi elementi su na svom, prirodnom mjestu i funkcionišu onako kako odgovara čovjekovoj prirodi. Islam je ovdje vjera duhovne slobode (odgovor završnom poglavlju Fromovog „Bjekstva od slobode”) i sinteze, za Asada lično „put – a ne kraj”.

Zatim bih istakao nekoliko drugih eseja: Asadovo razmišljanje o poslaniku Muhammedu prilikom njegovog i Zejdovog dolaska u Medinu („čak i nakon trinaest vijekova Poslanikove duhovno prisustvo je ovdje gotovo isto tako živo kao što je onda bilo. Samo zbog njega rasuta grupa sela, koja su se nekada zvala Jesrib, postala je grad kojeg vole svi muslimani sve do danas, kao što ni jedan grad nigdje na svijetu nije bio voljen… nikada nije ni jedan čovjek, mrtav već preko trinaest vijekova, bio voljen tako lično i od toliko mnogo ljudi, kao on koji leži sahranjen pod velikim zelenim svodom” – str. 204, 205), Asadovo razumijevanje odnosa Zapad – Bog (str. 119), političkog i kulturnog pada muslimana (str. 159) i, posebno, esej o Ka’bi kojim blistavo završava ovo djelo.

Tu je nekoliko istorijskih ličnosti muslimanskog svijeta s kojima se pisac upoznao: Ibn Saud, tadašnji kralj Saudi Arabije, Riza Kan, i najupečatljiviji i najdraži Seid Ahmed, Veliki senusi s rukavom koji se diže kao „orlovo krilo”, tragični junak iz libijskih pustinja. Asad o njima govori korektno, ne predimenzionira ali i ne potcjenjuje njihove zasluge i njihove politički nezrele, štetne, ponekad kobne poteze. Dodajmo još nekoliko predanja koja su saživjela s muslimanskom dušom (Harut i Marut, Dedžal, Ibrahimov ovan, Hasan i Husejn) i to će biti skoro sav svijet „Puta u Meku”. Jedna metafora: voda koja teče pa je zbog toga stalno bistra, ponavlja se dva-tri puta. Predivna je i skladno se uklopila u strukturu djela.

Njeno značenje je široko: „bistre vode” su: islam u kojem se čovjek stidno kreće i napreduje („postati svjesni da smo dio kretanja u orbiti” – str. 297), muslimani kojima je putovanje pobožni čin (Kur’an, 6:11) i za koje je svaki kutak na Zemlji „mjesto sedžde”, kulture islamskih naroda sa svojom statičnom „gramatikom” i rotirajućim „rječnikom”, Ka’ba kao simbol tewhida, islamskog monoteizma, oko kojeg se kreće naš Ruh i naše tijelo, namaz koji se sastoji od tjelesnog mirovanja i kretanja, a i Muhammed Asad je putovao do „voda” koje nisu obilježene ni rasno, ni nacionalno, ni geografski, već od iskona teku za čovjeka kao najuzvišenije biće u neprekidnom stvaranju jedinog Boga, koji je milostiv.

Piše: dr. Džemaludin Latić

1 Tekst objavljen kao Predgovor bosanskom izdanju Asadovog djela „Put u Meku“.

2 Do sada su objavljena pet izdanja na bosanskom jeziku od El Kalema.

Ovo je peto izdanje ove knjige, koja ne prestaje plijeniti naše čitateljstvo. Muhammed Asad je poznat našoj javnosti, njegova djela su, bez izuzetka, rado čitana na ovim prostorima, i jednako utjecajna, ali Put u Meku je daleko najpopularnija. U ovoj knjizi autor govori o jednom svijetu s kojim se neposredno suočio, kojim je krstario i unutar kojeg je proživio mnoge godine, a kojeg više nema… Djelo je autobiografske naravi, ali iznimno zanimljivo, s brojnim fascinirajućim opisima predjela i života ljudi na Arabijskom poluotoku dvadesetih godina dvadesetog vijeka, s mnoštvom lucidnih zapažanja, uzbudljivih razgovora, susreta i događaja.

Put u Meku je, zapravo, autorov put u islam – u koji je došao, kojim se oduševio i u kome je ostao iskreno i –  zauvijek.

Knjiga predstavlja uzbudljivo štivo, koje oplemenjuje um, ushićuje srce i pobuđuje nostalgiju za izgubljenim vrijednostima za kojima svi žale. Stoga, može biti doživljena kao dobar, produhovljen i interesantan prijatelj, s kojim je vrijedilo družiti se.

 

Islamofobija.com

Facebook Comments
0Shares

O nama Redakcija