Početna / Analize / Diskurs o ženi muslimanki u Bosni i Hercegovini

Diskurs o ženi muslimanki u Bosni i Hercegovini

Piše: Mr. Zehra Alispahić

NAŠ DISKURS O ŽENI

Sjećam se kad je prije dvije godine u organizaciji Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini bio organiziran jedan fantastičan skup koji je imao zadatak govoriti o islamskoj tradiciji Bošnjaka i njenim perspektivama na ovim prostorima. Među brojnim respektabilnim alimima koji su bavili različitim aspektima ove teme nije bilo nijedne žene. U prepunom amfiteatru Gazi Husrev-begove medrese, mislim da sam bila jedina žena, i vjerovati je da su se te brojne umne bošnjačke glave zapitale šta ja tu radim? Osim što me je zanimala priča, ja sam i pravila tonske zapise za Islamske teme Federalnog radija. Moja posve prirodna i očekivana reakcija tada upućena organizatorima: „Zašto među predavačima, ali i slušateljima nema žena“ možda je danas i porodila potrebu da se o ženi govori i da o njoj govori žena. Stoga, hvala na povjerenju i pozivu da učestvujem na ovom seminaru. Uspjeh se, kažu sastoji od niza malih svakodnevnih pobjeda. Ovo je pobjeda, prije svega, organizatora ovoga skupa, CNS, Instituta za očuvanje bošnjačke tradicije i FIN-a. Pobjedu ćemo brati na nekim drugim druženjima, ali prije svega u stvarnosti, osobito onda kad na nekim budućim predavanjima, umjesto mene na ovom mjestu i na nekom sličnom predavanju budu sjedile žene, svršenice naših medresa i islamskih fakulteta. Moj današnji nastup ohrabrenje je za sve njih, ali i poruka organizatorima sličnih skupova da ne zaboravljaju na naše obrazovane sestre i dame, bilo kao aktivne učesnice ili kao slušatelje i publiku. Samo na taj način naš diskurs o ženi mogao bi dobiti novu i zasluženu notu.

Pripremajući se za ovo današnje izlaganje o temi Naš diskurs o ženi, koje je veoma zahtjevno i može ga se promatrati s različitih aspekata, razgovarala sam s brojnim tragačima za svijetlim crticama naše historije, konsultirala značajne i dostupne pisane izvore, prelistavala bibliografije objavljenih radova naše periodike, konsultirala prijatelje… Na početku ću kazati da je naš diskurs o ženi dvojak, dvodimenzionalan: institucionalni i vaninstitucionalni. Institucionalni, u najkraćem kazano, jeste onaj pravi, islamski, idealni ali i nestvarni. Vaninstitucionalni je onaj stvarni, realni, porazni, živući, zbunjujući, ponekad i porazan i zastrašujući. Krenut ću s pričom o institucionalnom. Od perioda stvaranja Zemlje i nebesa i postavljanja čovjeka Allahovim, dž.š., namjesnikom na Zemlji kroz brojne poslaničke misije preko vremena kada je svjetlost islama obasjala ovu planetu, žene su imale istaknuto mjesto i ulogu u izgradnji zdravog ljudskog društva. One koje su odgajane u kolijevci poslanstva, rame uz rame s muškarcima, svim svojim bićem istrajavale su na putu izgradnje slave i dostojanstva mlade islamske zajednice. Iskrenost, odanost, privrženost, požrtvovanost, hrabrost, odlučnost, čestitost, krepost, osjećajnost i povjerenje koje su ugradile u temelje jednoga novoga društva bili su i ostali garancija njegovog kontinuiteta i opstanka. Priču o tome donose historija ali, svakako, i kur’anska kazivanja i poslanička tradicija. O poziciji i ulozi žene u islamskom društvu sveti kur’anski tekst govori u različitim kontekstima u brojnim ajetima i surama. Riječ žene u Kur’anu spomenuta je na 56 mjesta u 50 različitih ajeta i 15 različitih sura. Riječ žena u Kur’anu susreće se na 26 mjesta u 25 različitih ajeta i u 8 različitih sura. Kur’anski tekst spominje na više mjesta oblike poput: majke, vjernice, sestre, muslimanke kao i pridjeve koji se odnose na ove imenice poput iskrene, čiste, kreposne, na Pravom putu… Treća najveća kur’anska sura nosi naziv En-Nisa, što u prijevodu znači Žene. Iako pitanje žene nije jedina tema ove kur’anske sure, njen naslov ukazuje na časnu poziciju žene u islamu, na njezino veličanstveno mjesto i blagoslovljenu veličinu. S puno pažnje i jasnim razlozima, kur’anski tekst govori o ženama koje su u historiji ljudskog roda i izgradnji čovječanstva imale istaknuto mjesto i ulogu poput majke Musaa, a.s., ili Belkise, kraljice od Sabe; ili Asije, supruge faraonove, koji je vladao svijetom ili pak Merjem, velike majke Isaa, a.s. Kur’an spominje ove žene koje će u vremenu i prostoru biti i ostajati simboli jednoj dugoj plejadi čestitih, odabranih, kreposnih, pametnih, obrazovanih žena koje su svoje raznolike potencijale ugrađivale u historiju ljudskog roda, ali i islamskog umeta, utječući svom svojom snagom i potencijalima na kvalitet življenja sredine čije su aktivne sudionice itekako bile. Muškarac i žena su u pogledu svojih prava i obaveza jednaki u svom dignitetu i imaju istu misiju na Zemlji. Oni su Allahovi namjesnici, i Uzvišeni Stvoritelj jednako ih tretira. Njihova prava i dužnosti na ovome svijetu sukladna su njihovoj prirodi, afinitetu i sposobnostima. A razlike između muškarca i žene u nekim pravima rezultat su njihove prirodne različitosti i različite uloge u pojedinim sferama života. Kad god se Kur’an obraća muškarcu, obraća se i ženi koristeći izraze „O ljudi“ ili „O vjernici“, u čemu se pronalaze i jedni i drugi. A o darovima i izjednačenosti u nagradi i počastima koje Allah, dž.š., obećava Svojim robovima, bili oni muškarci ili žene, pod uvjetom da su iskreni vjernici, sljedbenici Pravog puta i istine, kur’anski tekst govori u istoj ravni. Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili. (En-Nahl, 97) Kur’anski tekst, ili kur’anski diskurs koji bi svakom iskrenom vjerniku trebao biti ideja vodilja i putokaz kroz život, uzdigao je ženu na uzvišeno i, voljom Stvoritelja, odgovarajuće mjesto, tamo gdje neće biti ugnjetavana, zlostavljana, ponižena, biće bez identiteta, vrijednosti, prava. To je nebeski dar iskrenim i smjernim majkama, sestrama, kćerkama, suprugama… Džennet je pod njenim, majčinim, nogama, uči nas poslanička tradicija. Ovo je okvir za naš diskurs o ženi, onaj institucionalni. Tragom takvog diskursa islam iz temelja mijenja položaj žene dajući joj slobodu i vraćajući joj temeljna prava na  život, na identitet, na raspolaganje imovinom, na odabir muža, na nasljedstvo, posao, učešće u javnom, vjerskom, političkom životu… Vraća je u diskurs. Muslimanka se mogla nesmetano obrazovati, educirati i druge podučavati. Revolucionarne promjene koje je učinio islam u pogledu očuvanja ličnosti žene i u pogledu temeljnih ljudskih prava, slobode i izjednačavanja s muškarcem, dale su svoje jasne rezultate još u prvim generacijama muslimana. Supruge, kćerke, sestre, majke, tetke, amidžinice, kako Poslanika, s.a.v.s., tako i njegovih najbližih prijatelja, bile su obrazovane, bavile su se naukom, aktivno su učestvovale u javnom, političkom, ekonomskom i vjerskom životu, ali su zajedno s muškarcima odlazile u borbu pružajući im izravnu pomoć, kako u direktnim sukobima s neprijateljem, kao borci i bolničarke, tako i moralnu i logističku podršku. Žena muslimanka nekada se isticala i bila nenadmašna u svim vidovima ljudske djelatnosti. No, bilo je to vrijeme kad su muslimani svjedočili svoju renesansu, a nauka se gajila radi nauke. Dekadenca koja je uslijedila i koja traje do današnjih dana potisnula je i aktivnu ulogu žene muslimanke u svim sferama života. Danas se glas muslimanke ne čuje ili je prigušen. Prestala se aktivno baviti naukom, kao što je i zaustavljeno sprovođenje njezinih temeljnih prava koje je dobila s pojavom islama što je jedan od razloga njezinog marginaliziranja u najvećem dijelu islamskoga svijeta. S pravom se pitamo čime se može danas opravdati tako visok procenat nepismenih muslimanki diljem islamskoga svijeta ali i uskraćivanje temeljnih ljudskih prava?! Osvrnimo se malo na pojedine dijelove islamskog svijeta. Žene u Saudijskoj Arabiji se ponekad susreću s diskriminacijom u pojedinim aspektima njihovog života, kao što je npr. pravni sistem. Iako one čine 70% upisanih na univerzitetima, zbog društvenih razloga, žene čine samo 5-7% ukupne radne snage u Saudijskoj Arabiji, što je ujedno i najmanji razmjer na svijetu! Prema podacima CIA-e, u Saudijskoj Arabiji pismeno je 70,8% žena u poređenju s 84,7% pismenih muškaraca. (Wikipedia) Danas muslimani među ženama imaju neznatan broj mufessira, muhaddisa, stručnjaka u oblasti šerijatskog prava ili pak nisu dovoljno respektirane i tretirane u javnosti. O ženama pišu samo muškarci. Je li riječ o privilegiji jednih ili slabosti drugih ili pak o već negdje iskazanom razmišljanju da islam i muslimanska stvarnost ne korespondiraju.

Poznati islamski mislilac Tarik Ramadan tokom svoje posjete Sarajevu, rezimirajući neke od uzroka aktualnog stanja islama i muslimana, naglas je razmišljao i zasigurno potvrdio neke naše neizgovorene slutnje: „Islam nema problema sa ženama“, rekao je Ramadan, „ali muslimani imaju.“ Tu bi, vjerovatno, trebalo tražiti i razloge njihove višestoljetne dekadence. Lokalni interpretatori temeljnih islamskih načela, lokalne tradicije, skretanje s Pravog puta, polahko, ali sigurno uskraćivali su ženi temeljna prava koja joj daje islam. Sve ju je manje bivalo u diskursu. Ako se izuzme pravo na život, iz dana u dana čitamo porazne statistike (a o njima će ovdje biti riječi) koje nam kazuju o sve većem broju muslimanki koje ne uživaju temeljna ljudska prava na slobodu mišljenja, kretanja, obrazovanja, učešća u bilo kakvom obliku javnih aktivnosti. Ovo vrijedi posebno u zemljama koje važe za kolijevku islama ili u njoj bliskim prostorima. U mnogim dijelovima Saudijske Arabije vjeruje se da je ženino mjesto u kući, gdje će se brinuti za muža i porodicu. Iako ženama zakonom nije dozvoljeno da voze automobile, u ruralnim dijelovima Saudijske Arabije i područjima izvan gradova žene voze automobil. Ženama je dozvoljeno da pilotiraju, ali ih zato neko mora dovesti na aerodrom. Prisustvo jakih poslovnih žena je još uvijek prava rijetkost. Do 2008. godine, ženama nije bilo dozvoljeno ući u hotele ili namještene apartmane bez pratioca, mahrema. Mnogi Saudijci vjeruju da će, ukoliko se ženama dozvoli da voze automobile, to dovesti do zapadnjačkog stila i otvorenosti, a samim tim doći će do erozije tradicionalnih vrijednosti. Stanje prava žena u Saudijskoj Arabiji mnogi povezuju s aparthejdom, budući da vlada sistem koji uključuje odvojene škole, nejednakost u zakonskim pravima, nejednake mogućnosti zapošljavanja i raspolaganja imovinom i restrikcije u slobodi kretanja, koje se odnose samo na žene. Na lokalnim izborima koji su se održali 2005, (nakon 40 godina) ženama nije bilo dozvoljeno da glasaju, ali im je rečeno kako će dobiti šansu 2009. godine, (ovi izbori su odgođeni i nisu održani). Žene ne smiju liječiti doktori muškarci, jedino je to dozvoljeno ukoliko nema ženskih specijalista. Žene ne smiju imati odvojen račun u banci bez dozvole svog supruga. 2003. godine ženama je dozvoljeno da predaju u osnovnim školama za dječake i to samo učenicima do 10 godina pod uvjetom da nema učitelja muškarca. Do 2006. godine žene nisu imale lične karte, a njihova imena bila su samo u dokumentima njihovih očeva. 2006. godine dozvoljeno je da imaju lične karte i slike na njima. I pored toga, mnoge žene iz religioznijih porodica još uvijek nemaju lične karte jer se smatra da je ženama haram da se slikaju za lične karte. Saudijski zakon uskraćuje ženama bilo kakvu priliku za učešće u javnom životu Kraljevine. Saudijska Arabija je jedna od rijetkih zemalja koje na Olimpijskim igrama 2008. godine nisu imale žensku delegaciju. Ženama je zabranjeno da se bave sportom, iako postoje neki timovi. (Wikipedia) S pravom se pitamo da ako je žena bila toliko cijenjena i respektirana u vremenu samoga Poslanika i prvih generacija muslimana, šta se to dešava danas!? Zašto se diskurs o ženi i ka ženi tako drastično izmijenio? A žene čine polovinu čovječanstva ili više od toga. Budu li slomljena krila jednoj polovini, ni druga neće moći nikad poletjeti, ili će njezini letovi biti stalni padovi i uzmicanja. Veliki islamski mislilac i revolucionar imam Homeini je, govoreći o mjestu i ulozi žene, između ostalog, kazao: „Žena je jedino biće koje pod svojim skutima može odgojiti stvorenje koje može prouzrokovati sreću i uzdići na visoke stepene cijelu jednu zajednicu, pa čak i mnogo ljudskih zajednica, a može se desiti i suprotno“, ili, kako kaže jedan drugi veliki mislilac islama dr. Hasan Turabi, uz čije je revolucionarne ideje Sudanka svom svojom snagom učestvovala u izgradnji modernoga društva: „Muslimani su tokom historije doživjeli značajna udaljavanja od općih ideja o životu onakvom kako ga zamišlja islam. Zato uopće nije iznenađujuće da je njihov gubitak jednako velik u području društvenog usmjeravanja koje islam pruža u pogledu žene. Kad god se slabost uvuče u vjeru muslimana, oni nastoje sa ženama postupati opresivno i žele ih iskorištavati.“

Žena je bila, a to može biti i danas, ovdje i svuda, ako ne jedan od pokretača pozitivnih društvenih tokova, onda, barem, njihov ravnopravni nosilac, aktivni učesnik diskursa o kojem danas govorimo. Kao sljedbenici Pravog puta i poslaničke tradicije na to se moramo stalno podsjećati. Zavirimo malo, u kontekstu ove priče, u institucionalni diskurs o ženi u našu historiju. Bosansku su historiju stvarali muškarci, ali i žene. Prisjetimo se samo bosanske kraljice Katarine… Bogata rukopisna građa, a vrijeme i neki budući istraživači će to i pokazati, sklapa fascinantne priče o ženi ovoga podneblja. Mihrimah je bila sultanija, kćerka Sulejmana Veličanstvenog. Udala se za našeg Bošnjaka Rustem-pašu, velikog vezira. Historija je zabilježila da je kao bosanska snaha obnovila vodovod u Meki i na Arefatu. Znanstveni radovi dviju uvaženih profesorica, Hatidže Čar-Drnda i Azre Gadžo-Kasumović, uvode nas u vrijeme osmanske Bosne, koju su na svoj način stvarale i žene ovih prostora. U vrijeme dominacije osmanskog društveno-političkog sistema u Bosni i Hercegovini, tj. u periodu od druge polovine 15. st. do kraja 19. stoljeća, žena je tretirana u porodici i društvu u skladu s islamskim svjetonazorom. U ovim, ali i drugim znanstvenim radovima koji su portretirali ženu osmanske Bosne, doznajemo da je ona raspolagala privatnom svojinom, koju nije bila obavezna trošiti za potrebe porodice, jer je tu obavezu, u skladu sa Šerijatom, snosio njen suprug. Svoja sredstva mogla je, a što je često u praksi i činila, da posredstvom vakufa koristi za potrebe šire društvene zajednice: za izgradnju društveno potrebnih institucija, za jačanje privrede, kao i za izgradnju duhovne atmosfere svoje sredine. Lokalna historija upamtila je da su žene osmanske Bosne iza sebe ostavile prosvjetne i obrazovne institucije, književna djela i čitav niz prosperitetnih zadužbina. Angažman oko porodice nije bio jedina uloga žene kao člana društvene zajednice. Oslobođena brige za materijalno osiguranje sebe i svoje porodice, imala je vremena da u skladu s vlastitim emocijama i darom iskazuje sebe u različitim umjetničkim formama, pisanim radovima ili pak primijenjenim  umjetnostima, a često je bila angažovana u oblikovanju svijesti zajednice u kojoj je živjela i djelovala. Svoje emocije pretakala je u književne radove, šarene ćilime, čipke i čevrme. Sve je to, u duhovnom smislu, bogatilo porodicu i zajednicu u kojoj je djelovala. Svoje obrazovanje, koje je sa stanovišta islama bilo obavezno za sve pojedince zajednice, stjecala je u mektebima, a proširivala ga na ženskim skupovima, u džamijama i obrazovnim institucijama. Žene iz viših društvenih slojeva mogle su sebi osigurati obrazovanje u vlastitom domu, što nije bio rijedak slučaj.

Žene osmanske Bosne, kao punopravne i aktivne, davale su svoj doprinos zajednici u kojoj su živjele. Pripadale su različitim društvenim slojevima. Bile su supruge upravnih službenika, pripadnika inteligencije, zanatskih uposlenika. Bile su svjesne da radost življenja treba tražiti i u žrtvovanju za druge. Žene osmanske Bosne i Hercegovine najčešće bi zavještale novčane vakufe za učenje Kur’ana u određenim danima i noćima, posebno u vrijeme ramazana. Nameće se pitanje zbog čega su žene ovoga doba svoja sredstva najčešće usmjeravale na zadovoljenje vjerskih potreba. Da li zato što je ona vjerski svjesna i njome nadahnuta živjela u harmoničnom odnosu s vremenom i situacijom u kojoj se nalazila, a što je korespondiralo s unutarnjim zadovoljstvom vlastitim načinom življenja? Ona je svojom religijski odnjegovanom smjernošću pružala toplinu, oblikovala ugodnu porodičnu atmosferu, ublažavala neizbježne životne sudare u porodici i ispunjavala praznine što su se javljale. Zahvaljujući činjenici da je osmanska država počivala na pravnom sistemu, da su sve sfere društvenog života pravno regulisane i pismeno evidentirane, u situaciji smo da izučavamo položaj bosanske žene i neke njene aktivnosti u širokom vremenskom rasponu, od nekoliko stotina godina, tj. od druge polovine 15. st. do skoro samog kraja 19. st. U Istanbulu, u Državnom arhivu sačuvan je popis vakufa iz Bosanskog sandžaka iz 1565. godine. Tu su zapisana i zavještanja nekih ženskih osoba. Ovakvi naučni radovi jesu, između ostalog, i potvrda temeljnog principa islama o jednakosti svih ljudskih bića glede prava i obaveza, ali i razbijanja zablude o ženi u islamu kao inferiornom biću, koja je živjela u punoj ovisnosti o svome suprugu. Zanimljivo je pročitati sljedeće o vakufu Đulbaše, supruge Hasana Čelebija, u gradu Sarajevu. Uvakufila je gotov novac u iznosu 3.640 akči. Predviđeno je vakufnamom da se novac daje na pozajmicu uz dobit, tako da je godišnji prihod od navedene glavnice iznosio 364 akče. Ovaj je novac predviđen za imama mesdžida Ajas-pašinog 86 u gradu Sarajevu. Novčani vakuf Đulbaše hanum, kao i ostalih navedenih vakifa, služio je kao kreditna institucija. Zahvaljujući sredstvima uvakufljenog novca privrednici Sarajeva i drugih naselja mogli su razvijati svoje privredne djelatnosti. Spomenimo još i vakuf supruge Iskendera, krojača, u Sarajevu. Ona je uvakufila 3.000 akči. Godišnja dobit za pozajmljivanje novca iznosila je 360 akči, što se, prema njenoj odredbi, trošilo za učenje Kur’ana. Prema navedenim historijskim podacima, u Sarajevu su u 16. st. postojale tri gradske četvrti, mahale, koje su nosile imena žena osnivača vjerskih i obrazovnih institucija: Kerime, supruge Sinanvojvode, Šahdidar, supruge Husrev-bega, i Dudi Hatun. Hatidža hatun, supruga Husejn-bega, sina Iljasovog, iz Višegrada uvakufila je 1558. god. za mesdžid njenog brata Oruč-age sumu od 15.016 akči (124). Navedena suma trebala je da se daje na pozajmicu privrednicima grada uz šerijatski dopuštenu dobit. Mihri hatun, sestra Husejn-bega, iz Višegrada uvakufila je 1558. god. sumu od 3.000 akči. Odredila je da se suma daje na pozajmicu uz šerijatski dopuštenu dobit i da se ona troši za platu učitelju u osnovnoj školi u Višegradu, koju je dao sagraditi njen brat. (125) Šemsa kadun, supruga Sinan-bega, hercegovačkog namjesnika, uvakufila je prije 1582. god. sumu od 80.000 akči s namjerom da sagradi džamiju u Čajniču. (126) Navedeni izvorni podaci govore da je žena osmanske Bosne bila veoma aktivna u ukupnom društvenom miljeu, tj. u javnoj sferi života. Ovakvi radovi uče nas i da je gospođa Aiša, kći Ibrahimage Šarića, bila upravnica očevog vakufa. Ona, ne samo da je bila pismena već je morala posjedovati i obrazovanje iz matematike,  privrede i drugih znanosti da bi se mogla aktivno nositi s obavezama koje je vakuf kao kreditna i humanitarna institucija nametao. U osmanskom društvenom sistemu postojale su žene pjesnikinje koje su pisale na bosanskom jeziku arapskim pismom ili na jednom od orijentalnih jezika: arapskom, perzijskom ili turskom. Njihov broj još nije poznat, jer ni književni fond Bošnjaka, iz perioda kad su ovi jezici i arapsko pismo bili kulturni i duhovni izraz, nije još dovoljno izučen.

Umihana Čuvidina rođena je u Sarajevu na Hridu oko 1794. godine, a umrla u Sarajevu oko 1870. godine. Njena porodica Čuvide bavila se aščijskim, a kasnije bostandžijskim zanatom. U svoje pjesme ona je utkala najtanahnije niti svojih osjećanja. Njene su pjesme bile popularne, čak su se po mahalama pjevale. Profesor Muhsin Rizvić primijetio je da se njena poezija po stilskim kvalitetima ne razlikuje od narodne epsko-lirske pjesme, koja joj je bila uzor. (162) Druga poznata pjesnikinja iz devetnaestog stoljeća jeste Habiba Stočević, rođena u Stocu, u kojem je i odrasla, 1845. godine. Nakon pogibije njenog oca Ali-paše Stočevića, njena porodica preselila se u Sarajevo, a zatim u Istanbul. Tu je izučavala nauke. Kažu da je napisala kompletan divan i da je u književnosti zauzimala istaknuto mjesto. Umrla je u Istanbulu 1890. godine. (163) U skladu s islamskim odredbama, obrazovanje i muške i ženske djece bilo je veoma poželjno, jer znanje proširuje vidike i liječi dušu. O pismenosti u to vrijeme govori podatak da su osnovnim obrazovanjem bila obuhvaćena sva mahalska djeca, koja su u mektebima učila Kur’an u skladu s normama pravilnog izgovora i tedžvida. U izvornim tekstovima postoje zapisi o pismenim ženama tog vremena. Ilustrativan primjer jeste Emina, kći Mustafe Čelebija iz mahale Žabljak u gradu Sarajevu, koja je 20. decembra. 1764. godine prepisala svojeručno Kur’an. (164) Neumorni pregalac Sejfudin Kemura je, tragom izvora iz 19. stoljeća koji se čuvaju u sidžilima vakufnama u Gazi Husrevbegovoj biblioteci, objavio podatke o vakufima, zahvaljujući kojima su sagrađene džamije, mektebi, medrese, česme, sebilji i drugi objekti islamske arhitekture u Sarajevu. Zahvaljujući njegovom pregalaštvu i objavljenom radu, u situaciji smo da vidimo da su žene osmanske Bosne tokom minulih stoljeća ravnopravno s muškarcima aktivno učestvovale u svim oblicima društvenog života. Angažman žene bio je veoma značajan ne samo u izgradnji društveno potrebnih objekata, u izgradnji svijesti o njihovom značaju, već i u humanitarnim akcijama koje su ublažavale životne nevolje društvene zajednice. Iz spomenutih kazivanja uočavamo da su neke žene uz svoja imena nosile i naznaku hadži, što znači da su one išle u Meku da obave svoju vjersku dužnost. Putovanje je u to vrijeme trajalo danima i mjesecima ili godinama, pa su žene bile u situaciji da upoznaju nove svjetove i šire svoje vidike. Bašeskija navodi da se 1770. godine u dvorištu Begove džamije pod lipom okupila grupa žena i pozvala mještane da zajedno protestvuju protiv loše ekonomske situacije u gradu, koja je izazvana na vještački način. Tražile su da upravnici grada postave red i poredak, pa je na kraju i udovoljeno njihovim zahtjevima. Žena je imala pravo da se suprotstavi nepravdi i sama se obrati sudu i zatraži pravdu. Kad je jedan mladić oteo jednu djevojku u Sarajevu, stavio je na konja i odveo svojoj kući s namjeroma da se njome oženi, djevojka je nakon dva dana došla u sudnicu i izjavila da se ne želi udati za navedenog i spasila se na taj način što je otišla svojoj kući. Otmičar je pobjegao, inače bi zbog učinjenog prijestupa bio ubijen. U gradu je jedan odmetnik pokušao nasilno zavesti jednu ženu. Ona je uspjela pobjeći i obratiti se kadiji. Zbog toga se u mahkemi sastalo visoko vijeće da izvrši pravnu sankciju nad prestupnikom. Kad je 1878. godine Austro-Ugarska po drugi put izvršila agresiju na Bosnu i Sarajevo, veoma hrabro su se borile i žene. General Filipović je u svom izvještaju o zauzimanju Sarajeva pisao caru Franji Josipu: „Tu se otvori borba, jedna od onih koja se kao najgroznija zamisliti može. Iz svake kuće, iz svakog prozora, iz svake pukotine na vratima pucano je na naše čete; štaviše i same žene učestvovale su u tome…“

Kreševljaković navodi nekoliko žena za koje je pouzdano znao da su učestvovale u ovom otporu. To su bile: Habiba Agić, koja je oružjem branila svoj dom i svoj grad, djevojka Dreka, također, Sevdija Handžić, Habiba Bulbulović, rođena Kalaba, i Nura Hadžiomerović, rođena Mulić, pucale su iz svojih kuća na neprijateljske vojnike. Kada Praljević, preobučena u muško odijelo, nosila je municiju na Bakije (dio Sarajeva), a istu službu vršila je i Fata Hadžiavdić. Fatima Pandur i Melećija nosile su oružje na Goricu). Isti su posao obavljale djevojke iz Balibegovice: Fatima Džipa, Arifa Džipa, Nura Murga, Hasnija Pita i Paša Agamehina. One su municiju nosile na Brajkovac. Ranjenicima su rane zavijale i vodu nosile na Bakije: Nura Porča, sestre Pašana i Alija Koredžija i Fata hadži Jusufova. Mehlem je pravila i ranjenike liječila Hafa Berberajić, koja je doživjela rijetku starost od 105 godina. Navedene ženske ličnosti samo su mali dio iz plejade žena čije je aktivnosti zabilježila lokalna historija. Ona je zabilježila da su ove žene iza sebe ostavile prosvjetne i obrazovne institucije, te čitav niz prosperitetnih zadužbina. Sve su to orijentiri u sagledavanju društvenog i kulturnog identiteta žene muslimanke u osmanskoj Bosni i široj islamskoj zajednici. I još smo u istom periodu. U posljednjem broju Znakova vremena dr. Mubina Moker je napisala veoma zanimljiv tekst koji je još jedna potvrda ove naše teme Sejrisuluk šejha Kaimije u svjetlu njegova odnosa prema ženama-sufijama. Drugu polovinu 17. stoljeća obilježila je pojava jedne od najmarkantnijih ličnosti u kulturi Bosne i Hercegovine čija duhovna obzorja daleko nadilaze geografsko-historijski okvir u kojem je živjela i djelovala. Riječ je o šejhu i pjesniku Hasanu Kaimiji, poznatom i kao Kaimi-baba. U okviru aktivnosti koje je iziskivao njegov položaj šejha Hadži Sinanove tekije, Hasan Kaimija je posebnu pažnju posvećivao duhovnom odgoju i upućivanju (iršād) ženā. Ovaj segment, mogli bismo kazati, Kaimijina društvenoga djelovanja, osim što govori o duhovnoj snazi i veličini njegove ličnosti, ukazuje, također, da je po svom načinu razmišljanja, poimanja života i svijeta on bio daleko ispred svoga vremena. Nastojeći da duhovno pripravne žene osposobi za stupanje na stazu sejrisuluka, šejh Kaimija je na najljepši način iznova potvrdio izuzetno dobro poznavanje tesavufskoga učenja nastojeći ga i kroz pravilan odnos prema ženi oživiti u praktičnom životu. Znao je šejh Kaimija, kao vrstan poznavalac sufijske literature, što je jasno zamjetljivo iz njegove mistične poezije, da putovanje tarikatskom stazom nije ekskluzivitet namijenjen isključivo muškarcima, nego da i žena obdarena visokim duhovnim pregnućima može i treba, rame uz rame s muškarcima, odvažno kročiti ovom stazom. Dakle, pripadnost muškom ili ženskom spolu ne igra nikakvu ulogu na tarikatskoj stazi približavanja Uzvišenom Stvoritelju. Vrlo je moguće da je šejh Kaimija čitao i Attārovu Tezkiru evlijā, kao jedno od temeljnih obrazovnih sufijskih izvora, budući da ovoga znamenitog perzijskog pjesnika spominje u svojim stihovima, te da mu je stoga, vjerovatno, bilo poznato da je Attār i jednu ženu sufiju, Rabiju Adeviju, spomenuo u ovome djelu obrazlažući to slijedećim riječima: „Ako neko prigovori: ‘Zašto si je spomenuo među safovima muškaraca’, moj odgovor je sadržan u riječima gospodina Vjerovjesnika, alejhis-selam, koji kaže: ‘Zaista Allah ne gleda u vaša lica (vanjštinu)… (jer) djelo se ne vrednuje po vanjštini, već prema nakani… Ako žena bude muški odvažna na Božijem putu, ne treba je posmatrati kao ženu…’“ Smjena vlasti u BiH, te Prvi svjetski rat stvorili su jedan novi ambijent na ovim prostorima. Neminovnost obrazovanja i učešća u javnom životu nametala je potrebu otkrivanja lica muslimanke. Tako su početak 20. stoljeća i decenije koje će uslijediti bili obilježeni žestokim raspravama koje su tretirale muslimansko žensko pitanje i pitanje nošnje. Sve je počelo, kako nas podsjeća dr. Fikret Karčić u svojoj knjizi Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma, polemikom između muslimanskog politčara Hamdije Karamehmedovića, koji se zalagao za obrazovanje muslimanke, i Sofije Pletikosić tzv. Safija hanume, inače Srpkinje, učiteljice, koja je odbacivala potrebu obrazovanja muslimanke i romantičarski veličala status muslimanske žene. Tako je počela decenijama duga rasprava o ovom pitanju gdje su o ženi raspravljali muškarci.

Ove rasprave duboko su dijelile bosansku ulemu.

Jedni su bili protiv feredže i zara zagovarajući emancipaciju muslimanke. Ovu grupu predvodili su Dževad-beg Sulejmanpašić, autor knjige Muslimansko žensko pitanje, reisul-ulema dr. Džemaludin Čaušević, hafiz Ajni Bušatlić, Osman Nuri Hadžić, dr. Mehmed Begović (O položaju i dužnosti muslimanke prema islamskoj nauci i duhu sadašnjeg vremena), Husein Đozo i dr.

Drugu grupu, koju je činila tradicionalna ulema i koja je bila protiv skidanja zara i feredže, činio je Sarajevski džematski odbor sa Sejfulahom Prohom na čelu, Ali Riza Karabegom (brošura Rasprava o hidžabu), Ibrahim Hakki Čokićem (brošura O pokrivanju muslimanke), kao i mnogi drugi. U to vrijeme nastale su veoma smjele izjave reisul-uleme Čauševića u prilog obrazovanja muslimake: „Pokrivanje lica stvar je običaja, i to nema utemeljenja u učenju islama i prepreka je napretku i obrazovanju muslimanke.“ Čaušević je tada govorio kako je najveći neprijatelj muslimana neznanje i da je nasušna potreba otvaranje obrazovnih institucija za žene. Revolucionarno je bilo govoriti kako moramo imati obrazovane liječnice, nastavnice, žene u sanitetu. „Nećemo moći izaći na kraj s Evropom ako i drugu polovinu naše snage ne učinimo sposobnom za borbu i džihad.“ Bilo je to iskreno uvođenje žene u bosanski diskurs. Da li je ulema ovoga podneblja ikada na pravi način razumjela poruku i poticaj rahmetli Huseina Đoze, koji je, podržavajući reisul-ulemu Čauševića. govorio: „Pravo učenje islama, koje je mnogo uzvišenije od toga da se bavi pitanjem nošnje, ne pravi smetnje ženi da otkrivena lica izađe van kuće i zajedno s ljudima, kao njihov pomoćnik, sudjeluje u izgradnji bolje budućnosti ako to budu tražili opći interesi.“

Kad su komunističke vlasti 29. septembra 1950. godine, donošenjem Zakona o zabrani zara i feredže, stavili tačku na ove rasprave, koje su obilježile bh. diskurs o ženi između dva svjetska rata, ulema je bila bez komentara. Tako je ovaj diskurs u prvoj polovini 20. stoljeća punio stranice El-Hidaje, Bisera i Novog behara.

Kao novinu ili iskorak treba spomenuti prijevod knjige Muslimanska žena autora Muhameda Ferida Vedždija u izdanju Bisera, koja se na ovim prostorima pojavila 1913. godine, dvije godine nakon svog prvog štampanja u Kairu. Tekstove drukčije prirode ili problemske prirode potpisuju rahmetli Kasim Dobrača i Mahmud Traljić. (Upotreba alkohola kod žena koje doje djecu…)

Pravo osvježenje u časopisu Biser tokom 1912. i 1913. godine bila je pojava Muse Ćazima Ćatića i njegovih pjesama u rubrici Iz ciklusa o ženi. Tridesetih godina počinje izlaziti Glasnik VIS. Pronalazimo teme kao što su: Puštanje žene i Problem reforma braka u vezi sa ženskim pitanjem. Tridesetih i četrdesetih godina Narodna uzdanica je prostor gdje se mogu naći tekstovi o ženi: Udio žene u islamizaciji Bosne, autora Muhameda Hadžijahića; Pokrivanje žene po islamu autora Šukrija Alagića…

Period od pedesete do sedamdesete godine jeste period vakuuma i nepostojanja jasnog i ozbljnog islamskog diskursa, pa i onog koji se odnosio na ženu. Brojni časopisi ugasili su se i svako tretiranje ženskog pitanja na način kako se naviklo zaustavljano je. Počinje vrijeme komunizma.

Sedamdesete godine vrijeme su novog buđenja. Izlaze: Preporod, Takvim, Glasnik, nešto kasnije Islamska misao. Iako skromno, na stranicama ovih listova, žena i njeni problemi tretiraju se u skladu s obimom i profilom svakog od spomenutih glasila. Dok na stranicama Islamske misli nalazimo veoma zanimljive tekstove koji predstavljaju pravi iskorak kad je riječ o pisanju o ženi, poput teksta, odnosno prijevoda teksta Učešća žena u prenošenju i očuvanju hadisa i hadiske znanosti, i tekstova Muhammeda Zubejra Siddikija, koje s engleskog prevodi prof. Adnan Silajdžić, te tekstove Herojska djela muslimanskih žena i Žena u svijetlu hidžretskih događanja, koje potpisuje Subhija Skenderović, dotle Preporod tretira savjetodavne i fikske teme kroz rubrike kao što su žena, porodica, dom. Naslovi tema su uobičajeni i pomalo stereotipni: Žena kao supruga, Muslimanska žena i majka, Žena i bajram, Islam i žena, Žena i pušenje. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina Preporod objavljuje i neke problemske tekstove koji se odnose na ženu: Mevlud u povodu upisa kćerke u medresu, Gdje su dosadašnje svršenice medrese, Učenice ženske medrese, Buduće hafize, Muslimanka, ponižena ili poštovana žena, Vijesti iz ženske medrese… U Takvimu s početka devedesetih nalazimo zanimljive tekstove pod naslovom: Školovanje muslimanske ženske djece, Tlačenje žene i skrnavljenje nekih mjesta u Saudijskoj Arabiji, Žene u Džennetu. Glasnik s kraja osamdesetih i početka devedesetih intenzivnije piše o ženi: Ženska medresa počela s radom, Pedesetogodišnjica prve mature u Medresi, Fetva o djeci silovanih žena u ratu, Rak ženskih genitalnih organa, Pokrivanje žene u islamu itd. U ljeto ratne 1994. godine u organizaciji Asocijacije za interkulturne aktivnosti i spasavanje naslijeđa te Farmaceutskog fakulteta i MAK Bosanke održan je zanimljiv simpozij kakav bi nam bio neohodno potreban svake godine: Žena – kreator estetike prostora. O različitim aspektima ovog pitanja govorili su eminentni stručnjaci, a radovi su prevedeni i na engleski jezik. Period nakon agresije na BiH otvorio je novi prostor novinarskim, prevodilačkim i spisateljskim slobodama. I shodno svemu kazanom, sada se pitamo gdje je žena u medijima IZ-e, kako je tretirana, koliko joj je prostora dato, u kojim prigodama. Nije tačno da žene nema na stranicama Preporoda, Takvima, Glasnika, Zemzema i drugih učeničkih listova. Ima je, ali ne u formi i sadržaju kakve traži vrijeme u kojem živimo. Žena je tretirana kao nova hafiza, maturantica na medresanskim akademijama, svršenica nekog od islamskih fakulteta, ponekad kao majka šehida ili uvažena merhuma, kao kolumnista, prigodničarski, sladunjavo u izlizanim novinarskim formama, čini se reda radi.

U Preporodu je uvedena i nova rubrika pod nazivom Bošnjakinje govore, i ona je za svaku pohvalu, ali je ipak lokalnog karaktera i rijetko izlazi iz Sarajeva, a Bosna ima svoje Bošnjakinje i u Goraždu, i u Tuzli, i u Bihaću, i u Mostaru… Nema istraživačkih niti problemskih radova koji tretiraju pitanje žene i njene uloge u društvu, nema tekstova koji problematiziraju goruća pitanja u vezi sa ženom, medicinske probleme, probleme nezaposlenosti, nasilja u porodici, bračne i porodične probleme, porast razvoda brakova, probleme prostitucije, droge i mnoge druge, a ono što je najporaznije jeste činjenica da nema svršenica medresa i islamskih fakulteta kao autorica i priređivača teksta, ali i kao zaposlenih u Preporodu.

Kolika je potreba za istraživanjem i pisanjem takve vrste tekstova najbolje govori Preporodova rubrika Pitanja i odgovori, koja ide već deset godina, a koju je prvi vodio mr. Muharem Omerdić, a danas dr. Enes Ljevaković, i koja je odnedavno postavljena i na Rijasetovoj web stranici. Prema procjenama dr. Ljevakovića, broj žena s pitanjima specifične prirode dostiže broj od 50%. To su veoma važna i osjetljiva pitanja čiji odgovor premašuje desetak redova ove rubrike… Evo nekih od njih: Abortus i nasilje, Vještačka oplodnja, Žena i sport, Nenošenje mahrame nakon obavljenog hadža, Lakiranje noktiju, Farbanje obrva, Nasilje u porodici, Upotreba kontraceptivnih sredstava… Iste primjedbe mogu se odnositi i na Glasnik i Takvim.

I Rijasetova web stranica mogla bi imati neki kutak za žene ili, još bolje, moglo bi tu biti više informacija koje bi koristile i ženama, ili bi u njezinom kreiranju mogle učestvovati i žene.

Izdavačke kuće u BiH u periodu nakon agresije štampale su brojne naslove, uglavnom prijevode s arapskog, engleskog, njemačkog, turskog i perzijskog jezika koji se integralno, ali i parcijalno bave pitanjem žene: dr. Jamal Badavi, Jednakopravnost spolova; Ismail Adam Patel, Islam, opredjeljenje mislećih žena; Muhamed Seid Ramadan el-Buti, Žena između tiranije zapadnog sistema i milosti Božijeg zakona; dr. Mustafa es-Sibai, Žene između šerijatskog i svjetovnog prava; Aid el-Karni, Možeš biti najsretnija žena na svijetu; Margaret Smit, Rabija el-Adevijja; Muhammed Šaravi, Žena u Kur’anu; Jaser Ferhat, Istina i zablude o ženi; dr. Jusuf el-Karadavi, Žene pravovjerne; Hans Galter, Mahrama ili zar; Adnan Bevrnja, Hazreti Fatima, kćerka Allahovog Poslanika; Ahmed Zeki Jemani,

Žena u islamu i brojne druge brošure internog karaktera u okviru različitih islamskih organizacija i centara. Ono što se ne može ne primijetiti jeste neselektivnost u odabiru teme i naslova, a nerijetko i dvostruka prevođenja istih naslova u različitim izdavačkim kućama. Nedostaju domaći naslovi, istraživački radovi, kritički osvrti, smjelost i odvažnost. Kao zanimljiv iskorak u pisanju o poziciji žene u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine, ne može se zaobići tekst dr. Dževada Hodžića, Fikhski maskulinizam iz knjige Kuda ide Islamska zajednica, koji po prvi put otvoreno problematizira odsustvo obrazovane Bošnjakinje u institucijama Islamske zajednice u BiH. Jedan zanimljiv iskorak u istraživačkom radu koji tretira pitanje žene jeste i doktorska disertacija Zilke Spahić Šiljak, Žene, religija i politika, koji također nudi zanimljiva istraživanja o tretmanu Bošnjakinje u medijima i institucijama Islamske zajednice u BiH.

I kao posljedica svih ili dijela navedenih problema pitamo se gdje su žene svršenice medresa i islamskih fakulteta. Primjera radi, (a situacija je slična i u drugim medresama gdje postoje ženska odjeljenja) Gazi Husrev-begovu žensku medresu do sada su u 27 generacija završile 772 učenice. Do dvedesete generacije većina se opredjeljivala za nastavak studija na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i to su one svršenice koje danas obavljaju jedan dio vjeročiteljskih poslova te poslova gassala i muallima na tevhidima. Nepostojanje adekvatne kadrovske politike u okvirima Islamske zajednice BiH učinilo je da se nakon dvadesete generacije sve veći broj svršenica medrese se usmjerava na brojne druge fakultete koje većina uspješno završava. Od 772 učenice GHM do sada je samo jedna doktorirala a četiri su magistrirale (do sada nijedna islamske znanosti). Od četiri magistrantice samo je jedna uspjela dobiti posao odgajateljice u medresi koju je završila kao učenik generacije, dok ostale ne rade u okviru institucija Islamske zajednice!!! Mnoge svršenice medresa nastavile su postdiplomski studij. Gazi Husrev-begova medresa kao najstarija odgojnoobrazovna institucija koja je svoja prva odjeljenja imala tridesetih godina prošlog stoljeća, a nakon zatvaranja rad je obnovljen 1978. godine u svom nastavnom kadru, a tu je dvadeset i šest profesora, nema nijednu svršenicu FIN-a koja predaje stručne, odnosno vjerske predmete. Jedna profesorica svršenica Medrese i fakulteta u Maleziji angažirana je u nastavi engleskog jezika, dok su druge dvije, od kojih je jedna hafiza i magistar filozofije, a druga uz FIN-a ima i diplomu Filozofskog fakulteta, angažirane u odgajateljskoj službi. Priroda ove škole, postojanje velikog broja ženskih odjeljenja, ali i postojanje dovoljnog broja mladih svršenica FIN-a ili drugih islamskih fakulteta obavezivala je ovu školu da i svojim svršenicama da šansu u nastavnom procesu, a ne samo odgojnom. Svaka nova šansa šansa je za muškarce svršenike nekog od islamskih fakulteta. Treba napomenuti da je pristup posve drukčiji kad je riječ o svršenicama drugih fakulteta, koje se, hvala Bogu, zapošljavaju u medresama kao profesorice bosanskog jezika, hemije, matematike, informatike, historije.

Istu praksu ignoriranja kompetentnosti ženskih svršenica FIN-a slijede i druge medrese uz napomenu da Behram-begova medresa ipak ima ženu profesoricu fikha. I u Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku od ove školske godine radi svršenica medrese i prestižnog Univerziteta El-Azhar, u odgajateljskoj službi, ali je angažirana i kao profesorica fikha. Među direktorima i pomoćnicima direktora medresa nije bilo žena. Iskorak je nedavno napravljen u medresi Osman ef. Redžović, kada je jedna profesorica, svršenica medrese i islamskog fakulteta, imenovana za upraviteljicu internata. Pitamo se da li je činjenica da je među brojnim hafizima u BiH u posljednjih 150 godine bilo i 76 žena ikada i igdje bila dodatna referenca u njihovom profesionalnom i poslovnom napretku i angažmanu. Je li ikakva prednost broj odličnih učenica u medresama i studentica s visokim prosjekom ocjena tokom studija. Jesu li ti parametri relevantni u procesu iznalaženja i dobivanja adekvatnih poslova i angažmana u okviru institucija Islamske zajednice u BiH i hoće li jednoga dana biti? Među profesorskim kadrom koji predaje na FIN-u nema nijedne profesorice u nastavi stručnih predmeta. Dakako, razloge treba tražiti i u tome što do sada nijedna svršenica Fakulteta nije magistrirala na ovom fakultetu. Ista je situacija u Zenici i Bihaću. Zašto svršenice FIN-a svoj postdiplomski studij ne nastavljaju na FIN-u. Tačnije, jedan broj svršenica upisao je postdiplomski studij, ali još nema magistara. Hoće li novim svršenicama postdiplomskog studija biti otvorena vrata ovog i drugih islamskih fakulteta? Ženā nema ni u Saboru Islamske zajednice, koji broji 83 sabornika. Tačnije, u Saboru Islamske zajednice ima samo jedna žena i nije svršenica medrese niti FIN-a. S muškarcima sabornicima ipak je drukčije. Značajan procenat čine svršenici medresa i islamskih fakulteta. U Rijasetu kao najvišem vjersko-administrativnom organu Islamske zajednice ima četrnaest članova. Jedan član Rijaseta IZ-e je žena i nije svršenica FIN-a. Zvanične institucije Islamske zajednice, prije svega Rijaset Islamske zajednice sa svojim službama, na radnim mjestima  rukovodilaca tih ureda i službi nema niti jedne svršenice FIN-a niti žene uopće. Slična je situacija s El-Kalemom, Glasnikom, Preporodom, gdje su žene zaposlene na mjestu daktilografkinja, lektora, tehničkih urednika, ali ni tamo nema svršenica FIN-a.

Izuzetak je časopis Novi muallim i Radio BIR, gdje je uposlena po jedna svršenica medrese. Zašto je žena marginalizirana u okviru institucija Islamske zajednice ili zašto je nema. Tačno je da su neka muftijstva i medžlisi, poput Tuzlanskog, napravili iskorak u brizi za ženu, a posebno svršenicu medrese ili islamskog fakulteta, ali to su još uvijek pojedinačne pojave. Primjera radi, na području Medžlisa IZ-e Tuzla i Tuzlanskog muftiluka sve svršenice islamskih fakulteta uposlene su na terenu na različitim zadacima. Nešto su povoljniji rezultati u angažmanu vjeroučitelja i vjeroučiteljica gdje je zastupljenost, prema podacima Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta IZ-e u BiH, 54%, naspram 46% u korist vjeroučitelja. U okviru Rijaseta IZ-e i njegovih službi nema posebnog odjela za pitanja porodice i žene. Na isti način među savjetnicima ili prvim saradnicima reisul-uleme, muftija i glavnih imama nema žena, svršenica medresa i islamskih fakulteta. Nedostatak takvih odjela i interesa za tako važnu temu ženska populacija traži u ženskim organizacijama različite provenijencije čija su interesovanja i pravci djelovanja raznoliki.

Dobra je stvar da u BiH imamo Nahlu, Kevser, Sumejju, ali bilo bi još bolje da Rijaset IZ-e u BiH ima svoj odjel za pitanje porodice i žene koji bi mogao biti dobar oslonac i spomenutim udruženjima. U protivnom, kakvi to motivi naše najbolje učenice mogu dovoditi u medrese, a posebno na islamske fakultete ako naša zajednica nema jasnu politiku njihovog zapošljavanja i ravnopravnog angažiranja. Naš diskurs o ženi trebao bi biti diskurs o Bosni, lepršav, bez stega, ohrabrujući, širok, diskurs koji će pozivati, plijeniti pažnju, ostavljati prostor, davati šansu, ali, svakako, ostati u okvirima srednjeg puta, puta islama. Neka ovaj današnji skup bude ohrabrenje za prave iskorake na tom putu.

Izvor:

ISLAMSKI DISKURS u Bosni i Hercegovini zbornik radova naučnog skupa „ISLAMSKI DISKURS U/ZA BiH: STANJE, PERSPEKTIVE I PRIORITETI“ Sarajevo, 20. januar 2010.

Izdavač INSTITUT ZA PROUČAVANJE TRADICIJE BOŠNJAKA FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA U SARAJEVU CENTAR ZA NAPREDNE STUDIJE

islamofobija.com

Facebook Comments
0Shares

O nama Redakcija