Početna / Knjige / Kratka historija modernog međuvjerskog dijaloga na Zapadu

Kratka historija modernog međuvjerskog dijaloga na Zapadu

Važno je razumjeti historijski kontekst i pojavu modernog međuvjerskog dijaloga. Pošto se razvio iz spontane ili neformalne interakcije, dijalog danas uključuje formalizirane diskusije.

Do kraja 19. stoljeća ni kršćani ni muslimani nisu izradili formalni okvir za međuvjerski dijalog. Iako kur’anski ajet 29:46 spominje međuvjerske teološke diskusije i unutarislamske debate (džedal), Kur’an ne sadrži pravu definiciju dijaloga. Kako ćemo vidjeti u poglavlju III, džedal se zapravo odnosi na debatu čiji je cilj uvjeravanje drugih da prihvate nečiju istinu, kroz logički i teološki razgovor. Osim toga, džedal teži razotkrivanju pogrešnog puta (u mišljenju) ili pogrešnog tumačenja. Moderni međuvjerski dijalog izbjegava takve agresivne ciljeve i usredotočen je na razvoj istinskog razumijevanja vlastite religije kroz poređenje s drugima.

Počeci međuvjerskog dijaloga, kao modernog pokreta, mogu se prepoznati u odluci nekih crkava da prošire saradnju s nekršćanima i izgrade veze s njima. Ova inicijativa nikla je iz potrebe kršćanskih misionara da se prilagode uvjetima rada u inostranstvu. Pošto su pokreti za nacionalno oslobođenje u trećem svijetu otežali nesmetano odvijanje njihovih tradicionalnih aktivnosti, misionari su nastojali da ostanu relevantni tako što su se glavnim društvenim tokovima priključili kroz saradnju s liderima drugih religija, htijući dokazati da kršćanstvo nije tuđinsko.

Na Prvoj svjetskoj misionarskoj konferenciji, održanoj u Edinburghu 1910, odlučivalo se o tome kako kršćani mogu raditi s nekršćanima a da ne povrijede njihovu vjeru. Nakon ovog skupa, uslijedile su još dvije međunarodne misionarske konferencije: u Jerusalemu (1928) i u Tambaramu, Indija (1938). Nakon svega što je rečeno, kršćani su ostali podijeljeni u pristupu drugim religijama.

Stanje u kršćanskom misionarskom djelovanju pogoršalo se nakon Drugog svjetskog rata. Crkve zainteresirane za zaustavljanje ovog pogoršanja i vraćanje u prethodno stanje, 1948. osnovale su Svjetski savjet crkava (WCC) u Amsterdamu. I Međunarodni misionarski savjet (IMC) i WCC raspravljali su o tome kako kršćani mogu raditi s nekršćanima u korist čovječanstva. Svjetski savjet crkava održao je konferencije u New Delhiju (1961) i u Kandyju, Šri Lanka (1967) da bi usvojio učinkovitiju strategiju.21 U isto vrijeme, papa Ivan XXIII sazvao je Drugi vatikanski sabor (1962).

Poznat kao „Vatikan II“, ovaj sabor je, u pogledu međuvjerskog dijaloga, pokrenuo Rimokatoličku crkvu naprijed. Ključni dokument Nostra Aetate (U naše doba) definira odnose Rimokatoličke crkve prema nekršćanskim religijama. Ovaj proboj u međuvjerskom dijalogu uskoro je podstaknuo važne inicijative u korist ekumenizma (unutarkršćanskog jedinstva) i međuvjerskih odnosa. Rimokatolička crkva obznanila je da je Duh sveti djelotvoran u
svim kršćanskim crkvama, čak i ako su one protestantske ili pravoslavne. Vatikan II insistirao je na kršćanskom jedinstvu na osnovu toga da ono neće spriječiti nijednu denominaciju da sačuva svoju tradiciju. Tako je počela moderna historija kršćanskog angažmana u međuvjerskom dijalogu.

Ključni korak koji je napravljen deklaracijom Nostra Aetate bio je proširenje pojma objave, djela Božije Riječi, Istine i Volje na sva stvorenja:

Crkveni oci ispravno su uočili u različitim religijama mnoge odraze jedne istine, „sjemena Riječi“, i potvrdili da, iako uzimaju različite puteve, postoji samo jedan cilj ka kojemu su usmjerene najdublje težnje ljudskog duha kako se iskazuje u traganju za Bogom, te također u svom traganju, kroz težnju prema Bogu, za puninom svoje čovječnosti, ili drugim riječima za potpunim smislom ljudskog života.

Iako je ovaj pojam bio poznat i u ranim kršćanskim djelima, ova javna deklaracija povećala je nade u dijalog s Jevrejima, s kojima kršćani sada dijele „duhovnu očevinu“. Dalje, ona je podstakla dijalog s muslimanima, na koje Rimokatolička crkva „gleda s poštovanjem“, jer i muslimani obožavaju jednog Boga; poštuju Abrahama / Ibrahima, Mariju / Merjem i Isusa / Isu, kao i sve proroke / poslanike. S poštovanjem se spominju i druge svjetske religije kao način približavanja Jednome, kog kršćani zovu „Bog“. Hinduizam se opisuje kao religija „kroz koju ljudi kontempliraju božansku tajnu“, a budizam kao religija „koja prepoznaje temeljnu nedostatnost ovog promjenljivog svijeta“.

Ovo je bio veliki korak naprijed za Rimokatoličku crkvu i uopće za kršćanstvo. Na osnovu ove šire vizije Božije objave, Nostra Aetate podstiče katolike da pokreću diskusiju i saradnju s nekatolicima, mudro i dobronamjerno. Ona podstiče kršćane da, dok svjedoče vlastitu vjeru kao način života, uvažavaju, čuvaju i ohrabruju duhovne i moralne istine unutar društvenog života i kulture nekršćana. Ohrabrene ovim velikodušnim riječima, mnoge katoličke crkve ušle su u međuvjerski dijalog, posebno s islamom. Također, mnoge crkve nastoje stvoriti harmonično okruženje za svoje misionarsko djelovanje u svijetu, tako što svoje zadatke prilagođavaju promijenjenim okolnostima i podstiču bolju komunikaciju, poštovanje prema drugim religijama i izgradnju mira. Drugim riječima, nastoje raditi ka zajedničkim interesima, istodobno se čvrsto držeći vlastite religije.

Muslimani bi mogli isto raditi tako što će ponovo naučiti dijaloški proces ugrađen u islamsku historiju, sve od Adema. Dijalog nije stran islamu, jer je Kur’an Knjiga dijaloga između Allaha (subhanehu ve te‘ala) (Boga) i njegovih stvorenja, počevši s melecima nakon stvaranja Adema, a onda s poslanicima:

A kada Gospodar tvoj reče melecima: „Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!“ – oni rekoše: „Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.“ On reče: „Ja znam ono što vi ne znate.“ (2:30)
I pouči On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melecima i reče: „Kažite Mi nazive njihove, ako istinu govorite!“ (2:31)
„O Ademe,“ – reče On – „kaži im ti nazive njihove!“ I kad im on kaza njihove nazive, Allah reče: „Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno činite i ono što krijete!“ (2:33)
A kada Ibrahim reče: „Gospodaru moj, pokaži mi kako umrle oživljuješ!“ – On reče: „Zar ne vjeruješ?“ – „Vjerujem“ – odgovori on – „ali bih da mi se srce smiri.“ – „Uzmi četiri ptice“ – reče On – „i isijeci ih, pa pojedine komade njihove stavi na razne brežuljke, zatim ih pozovi, brzo će ti doći. Znaj da je Allah silan i mudar!“ (2:260)

Iako se muslimanski učenjaci u mnogim djelima bave statusom „drugog“ u islamu, bilo bi mudro da muslimanske vjerske institucije obnove ovu dijalošku formu komunikacije kako bi efikasno, a u svjetlu Šerijata, analizirali sadašnji, sve širi jaz između muslimana međusobno i između muslimana i sljedbenika drugih vjera. Mnoge muslimanske institucije (npr. el‑Ezher, Organizacija islamske saradnje [OIC], razna vijeća za fetve u Saudijskoj Arabiji itd.) mogu pokrenuti takve inicijative i proširiti put unutarvjerskog i međuvjerskog dijaloga među muslimanima. Dijalog se ne može ostaviti u zadatak samo učenjacima.

Ova potreba za umijećem dijaloga postala je goruća poslije 11. septembra, jer su se muslimani na Zapadu tada suočili sa strašnim iskušenjem. Mnogi muslimani, posebno Arapi, hapšeni su, zatvarani, ispitivani i ponižavani. Direktna reakcija kršćanskih i jevrejskih grupa već aktivnih u međuvjerskom dijalogu bila je da pruže pomoć muslimanskoj braći i sestrama. Muslimani iz cijelog svijeta Amerikancima su izrazili svoje iskreno žaljenje, prisjećajući se Poslanikovih pouka o edebu i saosjećanju.

Mnogi muslimani učvrstili su svoju vjeru. Nakon događaja 11. septembra, mnogi muslimani uvidjeli su potrebu dijaloga sa zapadnjacima, pojedincima i institucijama, kako bi izrazili saučešće u bolu, ali s pouzdanjem u vlastitu religiju.

Prije 11. septembra, u Sjedinjenim Državama malo je muslimanskih grupa aktivno učestvovalo u međuvjerskim aktivnostima. Muslimanska zajednica Rochestera, New York, bila je među tih nekoliko grupa. Crpeći snagu iz svojih dobrih odnosa sa kršćanskim i jevrejskim komšijama, ova muslimanska zajednica uspješno je zaštitila svoje muslimanske stanovnike od diskriminacije. U prvi mah, neki muslimani s ovog područja bili su sumnjičavi, ali nedugo poslije 11. septembra, svaki musliman pozdravio je rad ročesterskih muslimana na izgradnji mostova i zaštiti muslimanske zajednice. Ohrabreni ovim, imami iz zapadnog New Yorka sastali su se da diskutiraju o značaju međuvjerskog dijaloga. Zapravo, mnogi od njih priznali su da se onim islamskim centrima i džamijama koji su bili aktivni učesnici u ovom dijalogu prije 11. septembra uloženi trud vratio kroz podršku nemuslimana.

Imami su reagirali ovako zbog toga što su, poput muslimanskih učenjaka, odgovorni za vođenje muslimana. Ovaj vodič trebalo bi da služi islamu i muslimanima tako što će podići vrijednost međuvjerskog dijaloga na Zapadu i zasnovati ga na Kur’anu i Sunnetu. Zato je u njegovom fokusu stvaranje resursa za ponovno obrazovanje zasnovano na edebu, etici neslaganja i umijeću slušanja. Lideri zajednice koji koriste ovaj vodič mogu savjetovati muslimane i o pravima i dužnostima koji proističu iz njihovog življenja na Zapadu. Ovaj vodič zasigurno će poduprijeti i podstaći razvoj islamske pravne nauke za muslimane koji kao manjinske zajednice žive na Zapadu.

Iz knjige: Međuvjerski dijalog: vodič za muslimane M. Shafiq i M. Abu-Nimer

Izdavač: CNS

Obrada: Islamofobija.com

Facebook Comments
0Shares

O nama Redakcija