Početna / Analize / Muhammed Asad: Najljepši dar Zapada islamskom istoku

Muhammed Asad: Najljepši dar Zapada islamskom istoku

Život, djela, djelovanje, utjecaj i mjesto u prevođenju i tumačenju Kur’ana 1

Evropa, evropski i zapadni svijet općenito u XX st. dali su veliki broj istaknutih teoretičara, intelektualnih, duhovnih, ali često i vjerskih konvertita u islam, među kojima je mnoštvo njih stasalo u slavne i priznate komentatore Kur’ana, u tumače i branitelje islamske tradicije. Bilo je u njihovim redovima znamenitih putnika, sufijskih zanesenjaka, zaljubljenika islamskog Istoka, reformatorskih autoriteta, revivalista, revnosnih promotora islamske tradicije i tradicionalnih vrijednosti u još uvijek živim islamskim društvima muslimanskih zemalja.

Leopold Weiss (Vajs) alias Muhammed Asad pripada duhom i vremenom jednoj znamenitoj generaciji zapadnih konvertita u islam, intelektualnih, duhovnih, a često i vjerskih “prebjega” u islam, među kojima treba spomenuti Lorda Stanleya od Alderleya (stric filozofa Bertranda Russela [Rasla]), Muhammada Marmadukea Pickthalla (Piktol), Rene Guenona (Genon), Titusa Burckhardta (Burkhart), Frithjofa Schuona (Šuon), Martina Lingsa, Toshihika Izutsua (Izucu), Annemarie Schimmel (Šimel), Knuda Holmboea (Holmba), Henryja Corbina (Korben), Tima Wintera (Vinter), Murada Wilfrieda Hofmanna (Hofman), Barona Umara von Ehrenfelsa (Erenfels), Abdul Karima Germanusa itd. To su najpoznatija imena jedne prepoznatljive i uvažene plejade autora koji su umnogome obilježili muslimansko mišljenje Zapada tokom druge polovine XX st. Njihovo je islamsko mišljenje i djelovanje razuđeno, ali svima im je zajednička crta odlazak i privremeno iseljenje (hidžra) na islamski Istok i dugotrajni boravak u tišinama biblioteka i džamija Kaira, Damaska, Teherana, Istanbula, Feza, Tunisa, Mekke i Medine.

Prirodno je bilo očekivati da djela ovih znamenitih ljudi steknu široku reputaciju i publiku na Zapadu, posebno među muslimanima Zapada, autohtonim muslimanskim narodima (Bošnjaci, Albanci, Pomaci…), ali i među muslimanskim iseljeništvom čije je potomstvo prihvatilo svoje nove zapadne domovine i progovorilo zapadnim jezicima zadržavši s ponosom vjeru svojih muslimanskih predaka. Ipak, za mnoge je iznenađenje činjenica da su ova djela počela vršiti značajan utjecaj i u samim središnjim zemljama islama. Njihova djela su prevođena na tradicionalne islamske jezike: arapski, turski, urdu i perzijski, a neke su njihove knjige doživjele i više od deset izdanja. To je fenomen koji zaslužuje našu pažnju i treba ga pomno istraživati.

Muhammed Asad je porijeklom jevrej, koji je rođen 1900. godine u današnjem poljskom gradu Lavovu, a što je nekada bio Lemberg u Galiciji, proviniciji Austro-Ugarske.2 Rekosmo da je porijeklom jevrej iz porodice sa dugom tradicijom rabina, s izuzetkom njegova oca koji se za rabina nije školovao već je po zanimanju bio advokat. Pa iako mu otac nije bio rabin, mladi Leopold je stekao izuzetno obrazovanje iz jevrejske vjerske i kulturne tradicije; još za mladosti bio je rječit u hebrejskom jeziku, a poznavao je i aramejski. U sklopu porodične rabinske tradicije studirao je Stari zavjet na 2 Biografske i bibliografske podatke o Muhammedu Asadu ponajviše crpimo iz studije Isma’ila Ibrahima Nawwaba, hebrejskom, a bilježe da je tumačenje Starog zavjeta usvajao preko komentara iz Talmuda, tj. Mišne i Gemare. Također je poznavao i vještine biblijske egzegeze sabrane u jevrejskom djelu Tergum. To je bila glavna vjerska lektira u djetinjstvu i mladosti Leopolda Weissa. Porodica mu se, međutim, u predvečerje Prvog svjetskog rata preselila u Beč kad je imao četrnaest godina. Napustio je školovanje i pokušao se pridružiti austrougarskoj armiji da bi se borio na već rasplamsalim frontovima strašnoga svjetskog rata. Ima podataka da je Leopold Weiss sanjao o vojničkoj karijeri, ali ubrzo nakon što je regrutiran u austrougarsku vojsku, njegove su se nade raspršile propašću Austro-Ugarske imperije.

Nakon Prvog svjetskog rata Leopold Weiss se vratio studiju filozofije i povijesti umjetnosti na Univerzitetu u Beču. U to vrijeme Beč je bao intelektualno žarište Evrope, a posebno su se isticali novi pravci u filozofiji, gdje je vrhunila tzv. “Bečka škola” i logički pozitivizam. Bila je to duhovna atmosfera koja je iznjedrila Sigmunda Freuda (Frojd), Alfreda Adlera, Ludwiga Wittgensteina (Vitgenštajn) i mnoge druge filozofe. Ali, Leopolda Weissa sve to nije zadovoljilo te se kao dvadesetogodišnji mladić otiskuje (godine 1920.) u srednju Evropu, gdje je radio različite poslove da bi preživio, a kasnije se zaputio u Berlin i tamo se skrasio neko vrijeme. U ovoj prijestolnici Leopold Weiss se posvetio novinarstvu i upoznao mnoge revolucionarne ličnosti tadašnje Evrope iz perioda pred veliku ekonomsku krizu. Iz biobibliografskih napomena koje su vidljive u njegovom djelu The Road to Mecca (Put u Meku)3 uočavamo da je Leopold Weiss neko vrijeme živio u agnosticizmu budući da se bio udaljio od svojih duhovnih jevrejskih spona. U dobi od dvadeset i dvije godine on se kao novinar otiskuje na Bliski istok (1922. g.) odakle je izvještavao za Frankfurter Zeitung, tada najprestižnije novine u Njemačkoj i Evropi. Za vrijeme svog boravka u Jerusalemu 1922. g., Leopold Weiss je posjetio Chaima Weizmanna (Vajcman), neprikosnovenog lidera cionističkog pokreta. U to vrijeme već je bila odmakla cionistička propaganda za stvaranje Izraela. Na pitanje Leopolda Weissa kako će arapsko većinsko stanovništvo reagirati na državu Izrael, cionistička lider mu je hladno odgovorio: “Očekujemo da kroz nekoliko godina Arapi neće biti većina!” Ovaj susret sa Chaimom Weizmannom učinio je da Leopold Weiss (a kasnije i kao Muhammed Asad) postane veliki kritičar cionizma. Smatrao je, a to se dogodilo i događa još i danas, da cionistička ideja svima donosi “bolnu budućnost” (painful future).4

Ovaj boravak je mladom Leopoldu Weissu pružio priliku da upozna uzavreli Bliski istok, da izbliza vidi učinke preplitanja i natjecanja pohlepnih interesa velikih sila za naftne resurse koji su sve više bili u samom središtu političkih i ekonomskih interesa. Osim toga, ova putovanja su Leopoldu Weissu dala jedan specifični oblik žive i neposredne naobrazbe i iskustva kroz susrete sa velikim brojem ljudi na Bliskom istoku, kako sa običnim beduinima, tako i sa istaknutim predstavnicima muslimanske uleme i inteligencije u tridesetim godinama XX st. Susreo je i nekoliko državnika i visokih muslimanskih lidera toga vremena, obišao zemlje između Libijske pustinje i snijegom pokrivenih visova Pamira, posjetio krajeve od Bosfora do Arapskog mora, boravio u Palestini, Egiptu, Transjordaniji, Siriji, Iraku, Iranu i Afganistanu.5

Ovaj period je bio presudan za duhovnu prekretnicu u životu Leopolda Weissa, što je kasnije rezultiralo njegovim prihvatanjem islama. Kako je u svome djelu Islam at the Crossroads (Islam na raspuću) kazao, islamu ga nije privuklo neko posebno učenje, već ona cjelovita divna, nerazjašnjivo koherentna struktura moralnog učenja i praktičnoga životnog programa.6 Po povratku u Berlin 1926. g. Leopold Weiss je nakratko nastavio da radi svoj novinarski posao, ali je iste godine odlučio migrirati u muslimanski svijet sada već kao Muhammed Asad. Za njega bi se moglo kazati da je imao i duhovno i prostorno preseljenje. Bio je, naime, očaran duhom muslimanskog svijeta, ali i razočaran stanjem u kome su se nalazili muslimanski narodi u vremenima kad je on proputovao tradicionalnim zemljama islama. Emigrirao je i u jedno i u drugo, postao je “ambasador islama”, kako kaže Malise Ruthven (Rutven).7

Tokom cijelog svog života interesirao se za islam i njegove sljedbenike” (…) i premda je ideološki i emocionalno bio uvijek odan muslimanima, njegov pristup prema njima ostao je saosjećajan, ali nije bio ulizivački, bio je uvijek inteligentno kritičan, ali nikada snishodljiv. Iznad svega, Asad je bio duboko posvećen učenjima Kur’ana i Poslanika, žilavo neovisan u svome mišljenju, žestoko antisekularan po svojoj orijentaciji, rigorozno konzistentan u svojoj logici i uvijek netrpeljiv prema ekstremističkom mišljenju ili ponašanju.8 Asadov drugi boravak na Bliskom istoku bio je u znaku intenzivnog čitanja klasične islamske literature, kao i druženja sa istaknutim političkim i vjerskim ljudima muslimanskih zemalja. Isma`il Ibrahim Nawwab tvrdi da se šest godina gotovo svakodnevno družio sa kraljem `Abdulazizom ibn Saudom (umro 1953.), osnivačem moderne Saudijske Arabije. Isma`il Ibrahim Nawwab tvrdi: Muhammed Asad je proveo znatno vrijeme u svetim gradovima Mekki i Medini, gdje je studirao arapski, Kur’an,  hadis ili Poslanikovu tradiciju, i povijest islama. Ova su ga proučavanja dovela do “čvrstoga uvjerenja da je islam, kao duhovni i društveni fenomen, još uvijek, uprkos svim zaprekama do kojih je došlo usljed nedostataka muslimana, najveća pokretačka snaga koju je čovječanstvo ikada iskusilo”. Otada je Asadov interes bio “usredsređen oko problema obnavljanja islama”. Njegovo akademsko poznavanje klasičnog arapskog – olakšano bliskošću sa hebrejskim i aramejskim, semitskim posestrimskim jezicima – unaprijeđeno je opsežnim putovanjima i susretima sa beduinima u Arabiji.9 Godine 1932. Muhammed Asad se iz Arabije zaputio u Indiju, sa željom da proučava tamošnja muslimanska društva, a imao je i namjeru da se iz tog regiona prebaci u krajeve istočnog Turkestana.

U tadašnjoj još uvijek nepodijeljenoj Indiji Muhammed Asad se susreće sa pjesnikom i filozofom Muhammedom Iqbalom (umro 1938.), zadobija njegovu naklonost i sa njim ostvaruje plodnu saradnju. Iqbal mu je tada izložio svoje zamisli o stvaranju države Pakistana, i Asad je tu ideju prihvatio braneći je u svojim javnim nastupima. Nakon 1947. g. Asad je prešao u novostvoreni Pakistan i od vlade bio naimenovan za rukovodioca u Odsjeku za islamsku obnovu (Department of Islamic Recontruction) čija je dužnost bila da formulira ideološke temelje ove nove države.10 Kasnije je Asad bio premješten u pakistansko Ministarstvo vanjskih poslova, gdje je rukovodio odsjekom za Bliski istok. Nakon ovog položaja služio je kao opunomoćeni ministar Pakistana za poslove sa Ujedinjenim narodima gdje je ostao sve do 1952. g. U periodu 1952.-1955. g. Muhammed Asad je pisao svoju slavnu autobiografiju Put u Mekku. Glavninu ove knjige Asad je napisao u Njujorku.

Muhammed Asad je 1955. g., nakon uspješno završenog rada na svojoj autobiografiji Put u Mekku, napustio Njujork i nastanio se u Španiji. U toj godini on je odlučio da radi na svom vlastitom prijevodu Kur’ana, za koji Isma`il Ibrahim Nawwab tvrdi da je bio njegov životni san.11 Rad na prijevodu Kur’ana išao je uporedo sa radom na polju služenja islamu i njegovoj afirmaciji. Muhammed Asad je za rad na svome prijevodu Kur’ana izvršio jednu nesvakidašnju pripremu. Prvo, svojom bogatom karijerom i boravkom na islamskom Istoku on je stekao velika, živa i praktična iskustva iz neposredovanoga upoznavanja islamske sadašnjice i muslimanske današnjice. U ovom pogledu Isma`il Ibrahim Nawwab kaže: Asad je pokušao da premosti jaz između tradicionalnih i modernih svjetova. Bio je čovjek koji se gnušao nad novoskovanim idejama: vesternizacijom, sekularizmom, nacionalizmom i materijalizmom, koje se šire islamskim svijetom i za koje je on smatrao da su uznemiravajuće sa stanovišta religije i društva. Poput drugih autora i mislilaca koji su u sebi imali ‘iskru plamena koji je raspalio srca Poslanikovih Drugova’, Asad je na ovaj izazov novoskovanih ideja odgovorio pomirenjem religije i modernizacije i proizveo jednu široku sintezu islama, modernosti i potreba današnjeg društva.12 Za razliku od mnogih muslimanskih reformatora XX st., Muhammed Asad nije iza sebe imao nikakav pokret, niti je pripadao bilo kakvoj organizaciji. Sve što je imao bilo je britko znanje, marljiv rad, jasnoća razmišljanja i razložno i uvjerljivo izlaganje argumenata.

Mnogi proučavaoci Asadova djela tvrde da je njegova glavna inspiracija bio Kur’an i Poslanikova tradicija. Pa ipak, neposredno obraćanje Kur’anu i svraćanje na njegove stranice bilo je pobuđeno reformatorskim djelom Muhammeda `Abduhua (um. 1905.) i Muhammeda Iqbala (um. 1938.) kao i onih mislilaca koji su “ranije ustanovili dijagnozu bolesti muslimanskih društava i propisali slične lijekove za njih”.13 Muhammed Asad se ustrajno i marljivo družio sa onim muslimanskim velikanima koji su širili ponos i ufanje u pripadništvo islamu i islamsku veličinu, prijateljevao je sa onima koji su “htjeli sačuvati islam u promjenljivom, nestalnom svijetu”.14 U ovoj teškoj zadaći Muhammed Asad se, kako kaže Isma`il Ibrahim Nawwab, najviše oslanjao na svoje pero. Između 1920. i 1980. g. Muhammed Asad je objavio znamenite knjige koje će postati klasična lektira milionima muslimanskih čitalaca tokom XX st., i na Zapadu i na Istoku.

Njegov prvijenac Neromantični Orijent (na njemačkom se pojavio pod naslovom Unromantisches Morgenland – Aus dem Tagebuch einer Reise) objavljen je 1924. g: u izdanju Frankfurter Zeitung, a završen potkraj 1922. g. Ova knjiga je divan putopis u kome Leopold Weiss opisuje svoje putovanje sa slikarkom Elsom Schiemann (Šimen), koja je bila njegova prva žena, zemljama Palestine, Transjordanije, Sirije, Egipta, Turske i Malte. Prema Muradu Hofmannu,15 ovo djelo predstavlja “mali dnevnik” (small diary), a posebno su impresivne stranice na kojima Leopold Weiss opisuje svoje susrete sa Arapima. Na mnogim stranicama ove knjige još uvijek vidimo jedan lijepi i arhaični, rekli bismo: arhajski Bliski istok, sa gradovima koji nisu bili zagađeni industrijom niti prenapučeni stanovništvom (Amman je, recimo, 1922. g. imao svega 6000 stanovnika).

Pa ipak, pravu intelektualnu, književnu i islamsku najavu Leopold Weiss je imao u svome djelu Der Weg nach Mekka (Put u Mekku, englesko izdanje The Road to Mecca). Nakon samog izlaska, ovo je djelo postalo bestseler.16 Hofmann tvrdi da je u Njemačkoj ovo djelo bilo po svome utjecaju na drugom mjestu, odmah nakon Kur’ana, kad je posrijedi islamska lektira, i ono je dovelo do većeg broja prelazaka u islam.17 Ova knjiga daje “izvorni opis duhovnog pejzaža islama”.18 Djelo Islam na raspuću (Islam at the Crossroads, prvo izdanje izišlo u Lahori, izdavač Ashraf, 1934.) najavilo je Muhammeda Asada kao reformatora i kritičkog proučavatelja muslimanske današnjice. Asad u ovoj knjizi predviđa “pojavu islama kao treće sile između kapitalizma i komunizma”.19 Asad priznaje da islam posjeduje živu tradiciju, poziva da se ona iznova i na svjež način protumači, traži da se prevaziđe “okamenjenost fikha”, i “plitkoumnost ‘ulemanskog staleža”. Asad, također, traži od muslimana da proučavaju egzaktne zapadne znanosti, ali da pritom ne preuzimaju sekularne filozofije koje su u temelju tih znanosti. U djelu Islam na raspuću Asad ne traži reformu islama, jer je smatrao da se islam kao duhovna i društvena institucija ne može popravljati, ali je tražio da se muslimani reformiraju.

U njegovom važnom djelu Sahih al-Bukhari: The Early Years of Islam (prvo izdanje u Lahori, 1938. godine) Muhammeda Asada “susrećemo kao tradicionalnog alima”, veli Murad Hofmann, jer se Asad u njemu okušao na području koje je, tradicionalno, bilo rezervirano za ‘ulemu. U ovom djelu Muhammed Asad je preustrojio redoslijed dijelova Buharijeve zbirke hadisa, slijedio je princip nizanja tradicija i predanja po temama, zatim ličnostima, kao i po hronološkom redu. Ovim je Asad htio iznijeti jedan pokušaj “koherentnog čitanja ove (hadiske) građe”.20 Asadovo englesko izdanje dijelova Buharijeve zbirke hadisa sadrži priređivačeve obimne bilješke, čime je htio da učini hadise živim i da ih kontekstualizira. Asadovu preciznost i lucidnost koju vidimo na svakoj stranici kasnije susrećemo i u brojnim bilješkama i komentarima koje je napisao za svoj prijevod i komentar Kur’ana, The Message of the Qur’an (“Poruka Kur’ana”). Prema Muradu Hofmannu, ovim širokim bilješkama o dijelovima Sunneta Asad je slijedio svoje mišljenje – koje je prvi put iskazano u djelu Islam na raspuću – da nije fikh, nego su Kur’an i Sunnet ono na šta se moramo iznova usredsrediti kao na središnji dio islama.21 Ima mišljenja da je Muhammed Asad ovim izdanjem dijelova Buharijeve zbirke htio da, sa svoje strane, opovrgne kritiku hadisa koju je iznio Ignaz Goldziher (Goldcier) i, kasnije, Joseph Schacht (Šaht). Također, Asad je imao namjeru da cijelu Buharijevu zbirku objavi i prokomentariše na svoj način, ali u tome ga je omeo Drugi svjetski rat. Britanske vlasti su ga u Indiji počele tretirati kao njemačkog državljanina i internirale ga neko vrijeme.

Principi države i vlasti u islamu (The Principles of State and Government in Islam) je, također, vrlo značajno djelo Muhammeda Asada. Objavljeno je 1961. g. i sadrži 107 stranica.22 Na pripremi ovog djela Muhammed Asad je radio u vrijeme kad je bio zaposlen u različitim sektorima vlade novostvorene države Pakistana. I u ovom djelu Muhammed Asad diže svoj itekako snažan mudžtehidski glas muslimanskog intelektualca koji temeljito, na tragu Kur’ana i tradicije, promišlja šta bi danas značili principi islamske države i vlasti. Asad je bio svjestan da islamska povijest ne bi mogla osigurati modele koji bi se mogli izravno kopirati. Medinska konfederacija bila je ustanovljena u vrlo osobenim okolnostima; također je bila jedinstvena i po tome što je njome vladao Božiji Poslanik. Kasnije je islamsku povijest uveliko karakterizirao despotizam. Ideje Nizam alMulka (um. 1092.) i al-Mawardija (um. 1058.) ne bi mogle poslužiti kao planovi za islamsku zajednicu industrijskog doba. Asad je, stoga, oštro osjetio potrebu da napravi jasnu distinkciju između relativno malog seta Božanskih normi koje vladaju državom i vladom, koje se nalaze u Kur’anu i Sunnetu, koje jedino zaslužuju ime šeriata. Što se tiče fikha, tj. ogromnog sadržaja pravila izvedenih iz Kur’ana i Sunneta, on je spravljen od strane čovjeka, bez obzira na činjenicu što su im krajnji izvori bili ukorijenjeni u Objavi.23 U ovom djelu Asad smatra da u islamu i izvršna i zakonodavna vlast, po njegovom videnju šeriata i fikha, moraju biti birane, odnosno izborne (“the leadership of the state must be of an elective nature”).24

Muhammed Asad je smatrao da demokratija nije u suprotnosti sa islamom, a u tome su ga danas podržali Jusuf al-Karadavi i Fethi Osman.

Muhammed Asad pokazao se i dokazao kao izuzetno dobar putopisac sa velikim književnim darom; također, njegovo pero je ispisalo briljantne komentare o pojedinim dijelovima Buharijeve zbirke hadisa, a bio je vičan i u pisanju tekstova iz područja koje se ponegdje danas označava “političkim islamom”. Ali, Muhammed Asad je pisao i vrlo nadahnute eseje sa islamski inspiriranim tonalitetom. To se jasno vidi u jednoj njegovoj zbirci naslovljenoj Ovaj naš zakon i drugi eseji (This Law o f Ours and Other Essays).25 Murad Hofmann smatra da je ovo, po svoj prilici, posljednja knjiga koju je Asad napisao, ili se, pak, radi o djelu koje sadrži neke njegove posljednje rasprave. U ovom djelu vidimo sada već jasno formulirani Asadov koncept razdvajanja pojmova šeriata i fikha. On od muslimanskih vjerskih i intelektualnih autoriteta traži da povuku jasne granice između šeriata i fikha. “Stvarni šerijat mora se identificirati (i kodificirati)”, govorio je, a “novi idžtihad potreban je da se razvije moderni fikh, koji će odgovoriti na savremena pitanja.”26 Asad je, također, u ovim svojim idejama isticao da ovaj moderni fikh mora biti mnogo jednostavniji od tradicionalnog fikha. Asad je ovim svojim stavovima o fikhu i potrebi da se fikh dinamizira umnogome dijelio mišljenja nekih muslimanskih revivalista i reformista. Podsjetimo se nakratko da je Sejjid Kutb kritikovao tzv. “fikhu l-avrak” (fikh uzet iz starih i preživjelih knjiga).27

Kada danas  popularni islamski vaiz Jusuf el-Karadavi izlaže svoje teze o “fikhu koji uvažava prioritete muslimana” (fikhu l-evlevijjat) u njegovim razmatranjima zapažamo velike utjecaje iz djela i nazora Muhammeda Asada o fikhu kao promjenljivom dijelu islamskog zakonodavstva. Na mnogo mjesta u svojim djelima, u različitim navratima i formulacijama, Muhammed Asad kritikuje tzv. islamske fundamentaliste u pogledu njihovog nazora o šeriatu i primjeni hududa (tjelesnih) kazni. Prema njegovom mišljenju, velika je greška fundamentalista u tome što većina njihovih lidera polazi od hududa, kažnjavanja za prijestupe. Međutim, Asad smatra da su hudud kazne krajnja mjera šeriata, a ne njegov početak. Početak šeriata jesu prava ljudi, i na pravima ljudi islam toliko mnogo insistira. Asad je govorio da u islamu ne postoji kazna a da za nju nije vezano i odgovarajuće ljudsko pravo. Asadovi Eseji, zapravo, pokazuju da je on razvijao koncept funkcioniranja “muslimanskog društva” u savremenom dobu te da je bio itekako obazriv spram upotrebe sintagme “islamska država”. Ne može puka činjenica da su muslimani većina, kao ni to da muslimani drže ključne vladine položaje, niti čak funkcioniranje personalnih zakona šeriata, – niti jedno od toga ne može nam poslužiti kao opravdanje da bilo koju muslimansku državu opišemo kao “islamsku državu”.28 Ovim je Muhammed Asad jasno pokazao puteve kritike onih režima u većinskim muslimanskim zemljama koji su “revolucionarnim metodama” nametali zakone o zekjatu, hidžabu, tjelesnim kaznama (hudud), zabrani kamate i sl. Asad je bio prije svega za projekte koji će omogućiti jednoj muslimanskoj zajednici da, prije svega, stvarno živi i primijeni moralne zasade islama (“a community that really lives according to the tenets of islam”).

Kur’ana gdje ovaj znameniti mufessir govori o potrebi da se fikh iznova osvježava i formulira.)

A sada dolazimo do magnuma opusa Muhammeda Asada: The Message of the Qur’an (Poruka Kur’dna). Asad je ovo svoje remekdjelo pripremao za vrijeme svojih dugih boravaka na islamskom Istoku, uglavnom u Saudijskoj Arabiji i Pakistanu. Prema mnogim podacima, prijevod je kompletirao dok je boravio u Švajcarskoj i Maroku; u tim je zemljama došlo i do samog finaliziranja ovog projekta, koji je iz štampe izišao 1980. g. Ima mnogo meritornih ocjena da je Asadova Poruka Kur’ana, prijevod i komentar Kur’ana na engleskom jeziku, jedan od najbolja tri prijevoda ove Knjige na engleskom uopće. Tako Murad Hofmann veli da se, kad su savremeni engleski prijevodi Kur’ana posrijedi, uz Asadov prijevod mogu ravnopravno staviti samo prijevodi Abdullaha Yusufa Alija i Muhammada Marmadukea Pickthalla. Asadov prijevod Kur’ana je možda jedini prijevod koji je u cjelini preveden na nekoliko jezika kao što su turski i švedski. Njegov prijevod je posebno cijenjen zbog lucidnosti i preciznosti njegovih komentara, utemeljenih na njegovom veličanstvenom vladanju beduinskim arapskim jezikom. Čitaoci možda ponajviše cijene u ovom prijevodu to što ih Asad smatra odraslim osobama. Asad izlaže korijen prijevodnog problema, navodi druge opcije (i razloge zašto ih odabire), a potom objašnjava kojim razlozima on daje prednost u svom posebnom prijevodu.29

Muhammed Asad je u svome prijevodu Kur’ana htio udovoljiti nekim zahtjevima i zadacima koje je sam pred sebe postavio. Prvo – a u vezi je s njegovim odličnim poznavanjem arapskoga jezika – Asad je htio ponuditi jedan filološki prijevod Kur’ana na engleskom jeziku. To vidimo po prevođenju mnogih ključnih riječi Kur’ana, kaš što je npr. rabb ili ar-rabbu – i).

Mnoštvo engleskih prijevoda prije Asadovog ovu su riječ prevodili engleskom riječju Lord (The Lord – što znači Gospodar, tj. Bog). Muhammed Asad riječ rabb prevodi engleskom riječju Sustainer (The Sustainer), što znači Uzdržavatelj, Odgajatelj, i sl. Očito je da je Asad odustao od one konvencionalne gospodar – rob relacije (Bog kao Gospodar i čovjek kao rob), te se opredijelio za etimološko čitanje kur’anske riječi rabb (koja je korijenom bliska arapskom glagolu rabba – jurabbi – tarbijjatun (odgajati, voditi od manjeg ka većem, uzdržavati da bi se nešto razvilo, itd.). Ovakvih Asadovih prevodilačkih primjera odstupanja od višestoljetnih starih konvencija u islamskom bogoštovnom jeziku ima dosta. Upućeniji čitaoci će ih brzo raspoznati i valjano ocijeniti njihov doseg i djelotvornost. Druga odlika Asadova prijevoda Kur’ana jeste racionalnost. On traži da se Kur’an čita umno i razumom. Karakteristično je da je i svoj prijevod Kur’ana posvetio “onima koji razmišljaju”, što je vjeran navod iz Kur’ana koji se u Knjizi ponavlja na više mjesta. Ova posveta njegova prijevoda Kur’ana “onima koji razmišljaju” nije puki motto već sadrži vrlo važne metodološke najave. U svome prijevodu Kur’ana Muhammed Asad odstupa od mnogih ulemanskih, a to je za njega značilo konvencionalnih rješenja u razumijevanju Knjige, jer ih je smatrao neadekvatnim i anahronim. Na više mjesta u svojim djelima Muhammed Asad pokazuje da ga oduševljava činjenica da u “islamu nema svećenstva/monaštva”. To je za njega značilo da je Kur’an otvorena knjiga, i da je zadaća prevodiočeva idžtihada da Knjigu neprestano prevođenjem vraća njenom izvornom smislu i značenju, onom značenju koje nije postalo okamenjena i nedjelotvorna tradicija, ma koliko potonja vremena tu tradiciju razumijevanja Božanskog Teksta i Riječi mogla smatrati svetom. Koristan primjer Asadovog prevodilačkog poduhvata je njegovo prijevodno rješenje za riječ takva koju se i u nas u našim ulemanskim krugovima stotinama godina prevodilo riječju “bogobojaznost”, dok se izvedenica el-muttakun prevodila kao “bogobojazni”. Muhammed Asad je protiv ove konvencije; on smatra da prijevod riječi takva kao “bogobojaznost” ne prenosi adekvatno pozitivni sadržaj ovog izraza takva.30

Stoga je Asad punudio jedno svoje rješenje: takva je po njemu svijest o Bogu, svijest o Božijem sveprisustvu (the awareness of His allpresence…).31 Kur’anska riječ el-muttekun znači, prema njegovom prijevodnom rješenju, “oni koji su svjesni Boga”. Ovakvo Asadovo opredjeljenje u njegovom prijevodu dopalo se velikom broju njegovih čitalaca, jer se na islam ne gleda kao na “vjeru koja pobuđuje strah u čovjeku pred Bogom”, već koja podstiče čovjeka “da bude svjestan Boga”. Šta to mi, zapravo, vidimo iz ovih primjera Asadova odstupanja od višestoljetne konvencije. Opažamo, prije svega, njegovu želju da pronikne u “izvorno” značenje kur’anskih riječi i sklopova. Ali, to su htjeli učiniti i do tog rezultata doći i svi drugi prevodioci i komentatori Kur’ana, pa zašto bi, onda, Asad tu bio iznimka?! Na ovo naše retoričko pitanje treba dati odgovor da je Asad od svih engleskih prevodilaca najkonzistentniji u svojim prevodilačkim rješenjima i traganjima za “izvornim” značenjem Kur’ana. On u predgovoru za svoj prijevod Kur’ana tvrdi da je, nakon objavljivanja Kur’ana, došlo do “institucionaliziranja” nekih termina Kur’ana u smislu da su mnoge riječi Kur’ana – nakon što je islam postao “institucionaliziran” u konačnom setu zakona, moralnih zasada i praksi – okamenjene te se Kur’an ne može pravilno razumjeti ukoliko ga jedino čitamo u svjetlu kasnijih ideoloških razvijanja (the Qur’an can not be correctly understood if we read it merely in the light of later ideological developments).32

Za ovu svoju tvrdnju Asad ima niz dokaza. Na primjer, on tvrdi da se čak i sama riječ islam u kasnijim vremenima i potonjim epohama islamske povijesti počela “ideološki čitati”. Prema Muhammedu Asadu, ljudi su riječ islam u vrijeme objavljivanja Kur’ana shvatali kao “samopredanost Bogu” (self-surrender to God), dok su samu riječ muslim razumijevali na način da označava “onoga ko se svojevoljno predaje/pokorava Božijoj volji” (one who surrenders himself to God).33 Asad samouvjereno tvrdi da prvi recipijenti Kur’ana nisu smatrali da riječ muslim označava „člana specifične zajednice ili (religijske) denominacij“.34 U ovom kontekstu Asad se pozabavio i riječju kufr koja je vrlo frekventna u Kur’anu. U današnjim konvencionalnim prijevodima Kur’ana (in the conventional translations of the Qur’an) ova riječ se obično prevodi u značenju “nevjerstva”, “nevjerništva”, i sl. Prema Asadu, u tom prijevodu je ova riječ “neopravdano pojednostavljena” (unwarrantably simplified) u prijevodna rješenja tipa “nevjerstvo” i nevjerništvo, dok je kur’anska riječ kafir također, prema Asadu, u takvim konvencionalnim prijevodima reducirana na “nevjernika”. A riječ kafir, prema Asadu, u Kur’anu ne označava naprosto “nevjernika”, već onoga koji “niječe istinu” (one who denies the truth).35 U bilješci o riječi kufr, koju je donio na temelju kompiliranih mišljenja iz vrijednih klasičnih komentara Kur’ana, Muhammed Asad je objasnio da kufr sadrži ideju “prekrivanja”, “zakrivanja”, tj. namjernog nijekanja Istine (Boga).36 Ovakvih primjera Asadove hermeneutike Kur’ana ima mnogo i vrlo je važno znati metodološka polazišta koja je u svoj prijevod Kur’ana impregnirao ovaj znanstvenik. Njegov prijevod Kur’ana naišao je na oduševljenje diljem muslimanskog i zapadnog svijeta. Sretne su okolnosti da je i bosanski jezik počašćen prijevodom ovog Asadovog djela, a zahvaljujući velikom djelu i marljivom radu gospodina Hilme Ćerimovića.

Asadovo ukupno djelo pohvalili su znameniti ljudi današnjeg doba. Još za života dobio je mnoga priznanja. “Mnogo ih je koji su napisali više knjiga od Asada”, veli Murad Hofmann. “Malo ih je, međutim, izvršilo utjecaj kao on. Uzimajući samo u obzir njegova djela, Asad je doista najveći austrijski (i evropski) dar islamu u XX stoljeću…”37 Seyyed Hossein Nasr također priznaje Asadovu veličinu i utjecaj. Nasr u svome djelu The Heart of Islam (Srce islama) tvrdi da je “The Road to Mecca” (Put u Mekku) dirljiv opis iskustva austrijskog novinara koji se otisnuo u islamski svijet 1927- godine, primio islam i postao velika muslimanska intelektualna ličnost”.38 Malise Ruthven priznaje Asadovu komentatorsku lucidnost i u svome djelu Islam, A Very Short Introduction39 navodi Asadovo mišljenje o suri El-Fatihi kao svojevrsnom sažetku Kur’ana. Mnogi su bili zadivljeni Asadovim jezikom i stilom pisanja o temama islama. Muzaffar Iqbal ubraja Asada među autore “koji pišu o islamu jezikom koji zapadni čitalac može lakše razumjeti.”40 U John L. Espositovom Oksfordskom rječniku islama41 za Asada je rezervirana posebna odrednica u kojoj se, između ostalog, veli da je “dao prednost racionalističkom tumačenju Kur’ana”.

Muhammed Asad je umro 1992. g. i pokopan je na malom muslimanskom greblju u Granadi. Neka ga Allah uvede u rajske bašče!

Napisao: dr Enes Karić Sarajevo, maj 2004.

Bilješke:

1 Tekst objavljen kao uvod u „Poruka Kur’ana, prijevod i komentar“, Muhammed Asad, prijevod s engleskog: Hilmo Ćerimović, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2004. god.

2 „A Matter of Love: Muhammad Asad and Islam“, objavljene u časopisu Islamic Studies, XXXIX, number 2., Islamabad, 2000., pp. 155- i dalje.

3 Ovo djelo Muhammeda Asada prevedeno je na bosanski i objavljeno u više izdanja u izdavačkoj kući Rijaseta Islamske zajednice u BiH, “El-Kalem”. Prevodilac je Hilmo Ćerimović. (Treće izdanje pojavilo se 1997, g.)

4 O ovome v. šire u: Asad, The Road to Mecca, pp. 94-95. (V. također prijevod ovog djela od Hilme Ćerimovića, str. 90-93.)

5 Isma`il Ibrahim Nawwab, isto, p. 157.

6 Muhammad Asad, Islam at the Crossroads, izd. Dar al-Andalus, Gibraltar, 1987., p. 11. (Djelo “Islam na raspuću” na bosanski je preveo također Hilmo Ćerimović, a izišlo je u izdanju El-Kalema u Sarajevu.)

7 V. Malise Ruthven, “Muhammad Asad: Ambassador of Islam”, Arabia: The Islamic World Review, septembar 1981., p. 59.

8 Isma`il Ibrahim Nawwab, isto, p. 159.

9 Isma`il Ibrahim Nawwab, isto, p. 160.

10 Šire o ovome v. u: Isma`il Ibrahim Nawwab, isto, p. 160.

11 Isma`il Ibrahim Nawwab, isto, p. 161.

12 Isto, p. 164.

13 Isto, p. 165.

14 Isto, p. 165.

15 V. Murad Hofmann, Muhammad Asad: Europe’s Gift to Islam, objav. u Islamic Studies, XXXIX, number 2., Islamabad, 2000., p. 233 -247.

16 Prvo se pojavilo englesko izdanje (The Road to Mecca, 1954), a potom i njemačko izdanje (Der Weg nach Mekka, 1959)

17 Murad Hofmann, Muhammad Asad: Europe’s Gift to Islam, p. 237.

18 Murad Hofmann, isto, p. 237.

19 Murad Hofmann, isto, p. 238.

20 Murad Hofmann, isto, p. 239.

21 Isto, p. 239.

22 Izdanje iz 1961. g. pojavilo se u okviru University of California Press. Reprint je objavljen na Gibraltaru, Dar al-Andalus, 1980. godine.

23 Murad Hofmann, isto, p. 240.

24 Muhammed Asad, The Principles of State and Government in Islam, Dar alAndalus, Gibraltar, 1981., p. 36.

25 Muhammed Asad, This Law of Ours and Other Essays, Dar al-Andalus, Gibraltar, 1987.

26 Murad Hofmann, Muhammed Asad: Europe’s Gift to Islam, p.241.

27 O ovome šire v. u: Tumačenje Kur’ana i ideologije XX stoljeća (priredio Enes Karić), izd. “Bemust”, Sarajevo, 2002. g. (V. poglavlje o Kutbovom komentaru

28 Muhammad Asad, This Law of Ours and Other Essays, isto, p. 109.

29 Murad Hofmann, Muhammad Asad: Europe’s Gift of Islam, p. 142.

30 Muhammad Asad, The Message of the Qur’an, Dar al-Andalus, Gibraltar, 1984., P. 3. (The conventional translation of muttaqi as “God-fearing” does not adequately render the positive content of this expression…).

31 Muhammad Asad, isto, p. 3.

32 Muhammad Asad, isto, p. VI.

33 Isto, p. VI. 34 Isto, p. VI. 35 Isto, p. VI. 36 Isto, p. 907. (‘… kafir, “one who covers”…).

37 Murad Hofmann, Muhammad Asad: Europe’s Gift to Islam, p. 243.

38 Seyyed Hossein Nasr, The Heart of Islam, Enduring Values for Humanity, Harper San Francisco, 2002., p. 319. (Ovo djelo je izišlo u izdanju El-Kalema, 2002. g., u prijevodu Rešida Hafizovića, Nevada Kahterana i Enesa Karića.) 39 Malise Ruthven, Islam, A Very Short Introduction, Oxford, Oxford University Press, 1997., p. 25. (Ovo djelo izišlo je na bosanskom u našem prijevodu i u izdanju sarajevske izdavačke kuće “Šahinpašić”.)

40 Muzaffar Iqbal, Islam and the West in the Emerging World Order, objavljeno u zborniku Islam and the West (Encounter and Dialogue), izdanje Islamic Research Institute i Center for Muslim-Christian Understanding, priredili Zafar Ishaq Ansari i John L. Esposito, Islamabad/Washington, 2001., p. 271.

41 The Oxford Dictionary of Islam, ured. John L. Esposito, Oxford University Press, 2003., p.25.

Islamofobija.com

Facebook Comments
0Shares

O nama Redakcija