Početna / Evropa / Odnos principa islama sa promjenama ljudske civilizacije

Odnos principa islama sa promjenama ljudske civilizacije

KAKO DOVESTI U VEZU UNIVERZALNE I VJEČNE PRINCIPA ISLAMA SA PROMJENJIVOM PRIRODOM LJUDSKOG VREMENA I MJESTA?!

Prošla je već jedna generacija od kako su zapadni Evropljani počeli uočavati da se muslimanske zajednice naseljavaju u našim gradovima. Dane privremenih gostujućih radnika zamijenilo je uspostavljanje porodica u procesu koji je jasno pokazivao da će postati ustaljen. Počele su se pojavljivati prve džamije i mi smo tek tada počeli obraćati pažnju. Dok smo gledali iza zbivanja na površini, otkrivali smo da su muslimani bili prisutni u zapadnoj Evropi već duže vremena, u nekim slučajevima i stoljećima, iako u manjem broju.

Novo muslimansko prisustvo u zapadnoj Evropi podsjetilo nas je također da već odavno postoje dobro ustanovljene muslimanske zajednice u dijelovima istočne Evrope – iako smo mislili da ih možemo ignorirati pošto su bile zaklonjene iza Željezne zavjese. Novo muslimansko prisustvo podsjetilo nas je na naše vlastito prisustvo u muslimanskom svijetu u okviru imperija. Ali, naravno, dok smo mi obraćali pažnju na promjene sa kojima se valja nositi – i nevoljnost da se to učini od strane nekih krugova – iznijete su neke pretpostavke u pogledu uticaja koji ova nova situacija može imati na same muslimane. Jedan rani pojednostavljeni zaključak bio je da će proticanjem vremena, možda u toku već jedne generacije, nove useljeničke zajednice biti asimilirane, u najmanju ruku u smislu da će njihov odnos prema religiji i njenim zahtjevima biti “evropeiziran”.

Neki posmatrači su sugerirali da će mješoviti brakovi igrati odlučujuću ulogu u ovom očekivanom procesu asimilacije. Sada, jednu generaciju kasnije, slika izgleda potpuno drukčija od one što su je raniji – možemo ih nazvati naivni – posmatrači zamišljali. Šta se to dogodilo? Činjenica da smo mi Evropljani bili nevoljni prihvatiti ljude koji su različiti, izuzev pod našim vlastitim uvjetima, sigurno je, zauzvrat, doprinijela muslimanskom naglašavanju svoje vlastitosti i različitosti. Tako je, kao što sam spominjao u brojnim prilikama, muslimansko pripadanje vlastitoj tradiciji bilo činilac koji je prisilio lokalne zajednice, političare i naučnike da ih uzmu zaozbiljno i da zaborave izvorni naivni asimilacionistički scenario. Istovremeno, ne može se odricati da su se sami muslimani našli obaveznim da duboko promišljaju implikacije koje njihova situacija ima za vjeru i njenu praksu, i načine na koji vjera može nastaviti da formira odgovarajuću i djelujuću osnovu za njihov svakodnevni život.

Počinjalo je biti jasno da će, radeći to, morati ponovo otvoriti mnoga pitanja sa kojima su se, još hiljadu godina ranije, u zenitu islamske civilizacije, suočavali muslimanski učenjaci i mislioci. Ironija nastale situacije bila je u tome da je život na marginama muslimanskoga svijeta vratio evropske muslimane u teološki centar. Dok su se time bavili, njih je istovremeno posmatrao geografski centar muslimanskoga svijeta. U ljeto 1995. govorio sam na seminaru mladih islamista u Jordanu o položaju muslimana u zapadnoj Evropi. Jedan pažljivi mladić postavio je pitanje: je li moguće da je iskustvo muslimana u zapadnoj Evropi, dok se oni bave ovim pitanjem, ono od čega mi u arapskom svijetu možemo imati koristi? Na kraju, oni su suočeni direktnije i intenzivnije nego mi, pošto se oni bave sa doticajem islama i modernog tehnološkog i svjetovnog društva. Radi se o tome da se prva generacija evropskih muslimana oni koji su odrasli u zapadnoj Evropi, pita fundamentalna pitanja o islamu. Oni su otkrili da kulturne tradicije njihovih roditelja, prvo teško funkcioniraju u modernom urbanom i birokratskom društvu i, drugo, da veliki dio te kulturne tradicije nije u suštini islamski. U nekim slučajevima pojedini aspekti te tradicije mogli bi čak biti neprihvatljivi sa islamskoga stanovišta.

Dugo vremena ova debata je većinom vodena jezikom pravne tradicije, ili fiqha, a u nekim manjinskim krugovima debata je bila začeta u krutim konzervativnim oblicima i vodena gotovo u izolaciji od šireg društva. Neki posmatrači ovog procesa su tako predložili da, ako muslimani namjeravaju biti u stanju da se uspješno “nose” sa modernošću, onda treba da odbace pristup fiqha i angažuju se u temeljitoj teološkoj reformaciji. Ova reformacija trebalo bi da započne sa ponovnim promišljanjem prirode objave, a odatle razumijevanje objavljenog teksta. Mi znamo da postoje muslimanski mislioci koji slijede ovu liniju.

Drugi posmatrači su predložili da muslimanski odgovor treba da bude napuštanje fiqha kao nečega što više ne može funkcionirati, te se umjesto toga koncentrirati na pitanja vjere i teologije. Opet ima muslimana koji misle u skladu sa ovom orijentacijom. Ono što nije bilo ranije sistematski učinjeno u savremenom evropskom kontekstu jeste da se istraže izvori glavne islamske tradicije i njihova korisnost u novom okruženju. To je ono na čemu se široko radi u muslimanskom svijetu, posebno u arapskom muslimanskom svijetu. Sada nam dr. Ramadan nudi prvi veći napor da primijeni ovaj proces na prilike muslimana u Evropi. On slijedi metod koji su koristili značajni savremeni muslimanski naučnici, na koje se on sa zahvalnošću izričito poziva. Na taj način on sebe čvrsto stavlja u glavni tok moderne (različite od modernističke) islamske tradicije. Polazeći od sistematskog izlaganja teoloških osnova dr. Ramadan raspravlja u detalje tradicionalne tehnike razvijene za prevođenje principa u praksu određenog vremena i mjesta: ključne riječi su masalih i maqasid. Ovo područje je najviše bilo pogođeno u popularizaciji islamske misli, fenomena koji je tekao tokom prošlog stoljeća, a koji je uslijedio kao posljedica širenja zapadnih struktura obrazovanja i intelektualnog umovanja. To je područje koje posjeduje izuzetne mogućnosti za dovođenje u vezu univerzalnih i vječnih principa islama sa promjenjivom prirodom ljudskog vremena i mjesta, što je ustvari zadatak sa kojim se muslimani Evrope suočavaju.

Drugi dio ove fascinirajuće knjige jest analiza pojedinih praktičnih pitanja i prijedlog kako da se dođe do njihovog rješenja. To je dio za koji će mnogi čitaoci – muslimani i ostali – biti najviše zainteresirani. Ali na duge staze ja smatram da je ustvari prvi teorijski dio knjige onaj koji traži najveću pažnju pošto se tu nalaze osnovi metodi koji mogu pomoći evropskim muslimanima da razviju praktična rješenja da budu evropski muslimani.

Iako oni mogu formulirati odgovore drukčije od onih koje je predložio dr. Ramadan, oni ih trebaju formulirati na način koji će istovremeno potvrditi njihovo pripadanje glavnom toku islamske tradicije i istovremeno potvrditi njihovo kulturno i društveno pripadanje Evropi. Polazeći od ovih osnova razlika u mišljenju, ikhtilaf je blagoslov, a ne prijetnja sukoba.

Maj 1999.
Profesor Jorgen S. Nielsen, direktor Centra za izučavanje islama i kršćansko-muslimanskih odnosa Univerzitet Birmingham, UK

1 Tekst je objavljen kao Predgovor knjizi: BITI EVROPSKI MUSLIMAN, izučavanje islamskih izvora u evropskom kontekstu, dr. Tarika Ramadana, Izdavač: Udruženje ilmijje IZ-e u BiH, Sarajevo, 2002. god.

Islamofobija.com

Facebook Comments
0Shares

O nama Redakcija