Početna / Knjige / Osvrt na knjigu “Kratki uvod u šerijat”

Osvrt na knjigu “Kratki uvod u šerijat”

Harun Karčić,  Kratki uvod u šerijat, Sarajevo: Čentar za napredne studije, 2017. Str. 168. 
Šerijatsko pravo predstavlja sistematizovanu cjelinu vjerskih, moralnih i pravnih normi, stvorenih s primarnom obavezom da ponašanje muslimana usmjeravaju u prihvatljivom smjeru, te sankcionišu neadekvatne oblike ponašanja. Riječ je o pravnom sistemu iz skupine vjerskih prava koji svoju snagu primarno crpi iz Kur’ana (Božija objava) te sunneta poslanika Muhammeda, a.s.
U Evropi i svijetu postoji više posebnih tijela koja se bave izučavanjem šerijata. Kao posebno važna mogu se navesti Evropsko vijeće za fetve i istraživanja, Akademija za istraživanja al-Azhara u Kairu, Islamska akademija za fikh u Džedi, turski Diyanet i mnogi drugi. Iako se šerijat i danas primjenjuje u velikoj mjeri, u vezi s njegovim pojedinim aspektima, naprimjer u vezi s primjenom tjelesnih kazni ili porodičnim pravom, postoje brojne dileme, što, u kombinaciji s rastom islamofobije i nepoznavanjem islama, stvara jednu iskrivljenu sliku o muslimanima. Iako postoji domaća, dosta obimna bibilografija o šerijatskom pravu, ipak je nedostajalo djelo koje bi, na jednom mjestu, sublimiralo najbitnija saznanja o islamskom pravu.
Stručan doprinos rješavanju spomenutog problema dao je dr. Harun Karčić knjigom Kratki uvod u šerijat, koja je koncipirana kao vodič namijenjen studentima, novinarima i istraživačima, ali i drugima čije se polje interesovanja odnosi na islamsko pravo i njegov historijat. Karčić je autor više članaka o islamu u savremenoj Bosni i Hercegovini, s akcentom na utjecaj Saudijske Arabije, Irana i Turske na tumačenje islama u BiH. Posebno se izdvajaju njegovi članci: „Islamic Revival in Post-social-ist Bosnia and Herzegovina. International Actors and Activities“(Journal of Muslim Minority Studies), „Globalisation and Islam in Bosnia: Foreign influences and their ef-fects“(Totalitarian Movements and Political Religions), „Sharia after the Arab Spring?“ (Philosophy and Social Criticism), „Applying Islamic Norms in Europe: The Example of Bosnian Muslims“ (Journal of Muslim Minority Studies), „From Mekteb-i-Nuwwab to the Faculty of Islamic Studies: A Short History of Bosnia’s Leading Islamic Institution“ (Occasional Papers on Religion in Eastern Europe), „Islamic Revival in Bosnia and Herzegovina 1992–2010“(Context: Časopis za interdisciplinarne studije).
Knjiga Kratki uvod u šerijat sastoji se od sedam poglavlja. U uvodnom dijelu obrađena su osnovna pitanja u vezi sa šerijatom: njegovo definisanje, izvori, ciljevi ali i međusobni odnos s religijom i svjetovnim pravom (kanuni). Posebna je pažn-ja posvećena interakciji vjerskog i sekularnog zakonodavstva. To zakonodavstvo u muslimanskim zemljama egzistira u formi kanuna ili dekreta. Njima se regulišu ona pitanja o kojima u vjerskim propisima ne postoje konkretna pravna rješenja (izborni sistem, međudržavni odnosi, krivično procesno pravo). Autor je sve da-našnje muslimanske države podijelio u tri skupine: u prvu su smještene zemlje u kojima je šerijat jedini izvor prava. Tu su Iran i Pakistan, kao dvije islamske repub-like. U drugoj grupi nalaze se zemlje s mješovitim pravnim sistemima, u kojima se, osim šerijata, koristi i svjetovno zakonodavstvo koje mora biti u skladu s vjer-skim pravom. Primjer takve države je Tunis. U posljednjoj kategoriji su države sa potpuno sekularizovanim pravnim sistemom koji u većini slučajeva inkriminiše primjenu šerijata (Turska).
U drugom poglavlju – „Tumačenje šerijata“govori se o muftijama, poznava-ocima vjerskih tekstova i islamske tradicije. Njihova interpretatorska djelatnost manifestuje se u izdavanju fetvi – mišljenja o nekom religijskom pitanju ili prob-lemu. Muftije mogu djelovati kao samostalni tumači (mudžtehidi) te sami izvoditi zaključke o nekoj problematici, ili se mogu osloniti na stavove ranijih učenja-ka (mukalidi). Na polju vjerskog tumačenja postoje četiri dominantne sunijske vjerske škole: hanefijska, šafijska, hanbelijska i malikijska, dok je u šiijskom Ira-nu prisutna džaferijska škola. U savremenoj šerijatskoj nauci govori se i o fikh el-ekallijjat, odnosno učenju koje se primjenjuje nad muslimanima nastanjenim u zapadnoj Evropi i ostalim nemuslimanskim zemljama.
U trećem poglavlju – „Primjena šerijata“predstavljena je djelatnost kadija – islamskih sudija. Oni su u skladu s postojećim vjerskim propisima rješavali pravne sporove muslimana kao i nemuslimana. Pored pravosudne, kadije su obavljale i niz drugih funkcija: od upisivanja vlasničkih i drugih stvarnih prava u zemljišne knjige, vođenja brige o vakufima, neuračunljivim osobama, izvršavanja testamenata itd. U ovom poglavlju poseban fokus stavljen je na primjenu tjelesnih kazni. Sva krivična djela podijeljena su u dvije grupe: u ona koja su usmjerena protiv Boga i ona koja su usmjerena protiv čovjeka. Djela uperena protiv Božijeg prava nazivaju se hudud; za njih nije bilo moguće dobiti oprost vladara te se nad njihovim počiniocima morala primijeniti sankcija. U ovu kategoriju spadaju kleveta, blud, krađa, konzumiranje alkohola i drumsko razbojništvo. Pored navedenih, ovdje se može svrstati i apos-tazija (napuštanje vjere) i oružana pobuna, ali o njihovoj pravnoj prirodi ne postoji jedinstven stav islamskih učenjaka. Iako su za navedena djela propisane tjelesne kazne, šerijat je propisao niz olakšavajućih okolnosti kako bi se njihova primjena iz-bjegla. Tako se osoba nije kažnjavala ukoliko je alkohol konzumirala u svojoj kući i pritom se nije pojavljivala u javnosti u opijenom stanju, a ukoliko je krađu počinilo neuračunljivo ili siromašno lice, ono bi bilo oslobođeno krivičnog gonjenja. Blud, kao jedno od težih djela, zahtijevao je iskaze četvero svjedoka koji su, u više navrata, morali detaljno svjedočiti o svim okolnostima izvršenja ovog djela. Cijenjena su isk-ljučivo neposredna opažanja, dok informacije do kojih se posredno došlo od neke druge osobe nisu uzimane u obzir.
Četvrto poglavlje – „Šerijat i sekularno pravo“problematizira usklađenost šerijata s modernom demokratijom te međunarodnim standardima ljudskih i hu-manitarnih prava. Autor je ovdje također razmatrao pristupe islamskih učenjaka problematici apostazije, tj. izlaska iz vjere. Iako se u ranoj islamskoj historiji za apostaziju izricala smrtna kazna, danas je pristup nešto drugačiji. Savremeni šeri-jatski pravnici ističu da osobe koje su napustile islam a nastavljaju živjeti među muslimanima ili nemuslimanima s kojima postoje dobri odnosi ne treba da budu predmetom bilo kakvog fizičkog ili nekog drugog kažnjavanja. Jedinu legitimnu metu u slučaju rata predstavljaju lica koja, nakon apostazije, borave kod antimus-limanskih, neprijateljski nastrojenih grupa.
U petom poglavlju – „Šerijat i druge religije“obrađena su u kratkim crtama vjerska prava drugih vjeroispovijesti, u prvom redu kanonsko pravo Katoličke crkve i jevrejsko pravo. Pripadnici ovih konfesija su u muslimanskim državama uživali status zaštićenih manjina (ehl ez-zimme). Između njih i islamskih vladara sklopljen je ugovor akd ez-zimme, kojim se nemuslimanima garantuje puna sig-urnost života, vjeroispovijesti i imovine. Zauzvrat su oni prema islamskoj državi morali iskazivati pokornost i plaćati poseban porez – džizju. Radilo se o dažbini koju su u fiksnim iznosima plaćali slobodni muškarci, a žene, djeca, robovi i sveštenici bili su oslobođeni takve obaveze. Izmirivanjem ove dažbine nemusli-mani su mogli koristiti spomenute garancije, u koje je spadalo i izuzimanje od odlaska u vojsku u slučaju rata. Ukoliko bi ove osobe pristupile vojnim redovima, bile bi oslobođene džizje. Islamski vladari su u situacijama kada bi procijenili da država nije u stanju zaštititi nemuslimansko stanovništvo uplaćenu džizju vraćali hrišćanskom i drugom stanovništvu.
U šestom poglavlju – „Šerijat i rat“ Karčić predstavlja koncept džihada kao i modaliteta vođenja rata prema dominantnim šerijatskim učenjima. Džihad (arap. ulaganje truda i napora na Božijem putu) može se voditi na tri načina: rukom, srcem i jezikom. On se može manifestovati kao oružani sukob isključivo kada muslimanska država proglasi rat protiv agresije i nepravde. Poznat je veliki džihad – protiv samog sebe ili šejtana i mali džihad, tačnije oružana pobuna koja se može voditi protiv neke druge zajednice ili unutar jednog kolektiva. Kada je riječ o vođenju ratnih sukoba, islam polazi od stava da je život Božiji dar, čije se poje-dinačno oduzimanje posmatra kao ubistvo cijelog čovječanstva. Stoga šerijatsko pravo propisuje tri slučaja opravdane oružane reakcije. Radi se o samoodbrani (pojedinačna opasnost), ratnom stanju (isključivo protiv legitimne vojne mete) i situaciji kada muslimanska država izriče prekršaje za kršenje šerijatskog prava. Strogo je zabranjeno napadati djecu, žene, sveštenike, starije i nemoćne osobe, a civilni te vjerski objekti uživaju posebnu zaštitu. Danas postoje brojne radikalne islamske struje i grupe koje vrše oružane terorističke napade na civile pozivajući se na pojedinačna i često pogrešna tumačenja kur’anskih ajeta. Ekstremisti up-orište za svoja djela pronalaze u nekadašnjoj podjeli svijeta na zemlje islama (dar el-islam) i zemlje rata (dar el-harb). Riječ je o starom i napuštenom konceptu po kojem se muslimani nalaze u stalnom sukobu s nemuslimanima, što implicira da se islam nalazi u stanju konstantne opasnosti.
Moderni muslimanski svijet poprište je brojnih kriza, sukoba, građanskih ratova i napetosti. Karčić ističe da je ovakvo stanje produkt djelovanja većeg broja društvenih, političkih i historijskih faktora. U prvom redu je to kolonijalna prošlost mnogih zemalja sa često vještač-ki kreiranim granicama, što je dovelo do parcijalizacije raznih naroda i plemena u više zemalja. To je slučaj s Kašmirom, Zapadnom Saharom, Palestinom, kao i Libanom, koji je nastao kao rezultat francuskih htjenja da se formira arapska država s većinskim hrišćanskim stanovništvom. Drugi razlog su autokratski režimi, koji su se brutalno obračunavali s političkim neistomišljenicima i opozicijom. U uvjetima društvene nejednakosti, gušenja osnovnih sloboda, nezadovoljno stanovništ-vo nerijetko je bilo primorano svoja neslaganja s vlastima iskazivati buntom i oružanim putem. Tako su u sirijskoj Hami 1982. izbile demonstracije protiv diktature predsjednika Hafeza al-Assada, a 1977. u Kairu zbog poskupljenja hljeba. Autor naglašava da su diktatori često bili sekularno orijentisani, što je dovodilo do progona islamskih aktivista 70-ih i 80-ih godina. Treći problem je dugotrajni intervencionizam velikih sila u politička i druga dešavanja u muslimanskom svijetu.
U posljednjem poglavlju – „Šerijat i muslimani na Zapadu“postavljaju se pi-tanja načina poštovanja šerijata u nemuslimanskim zemljama, njegove interakcije s evropskim pravnim sistemima kroz međunarodno privatno pravo i autoritetima ovlaštenim za tumačenje islamskog prava u Evropi. Savremeni šerijatski učen-jaci smatraju da su se muslimani koji žive u nemuslimanskim državama dužni pridržavati svih njihovih zakona, ali istovremeno poštovati šerijat. Smatra se da je dobivanjem vize ili državljanstva jedne takve države musliman s istom zakl-jučio svojevrsni ugovor o međusobnom uvažavanju, a takvi se sporazumi mora-ju primjenjivati. Jedini slučaj iskazivanja neposlušnosti prema nemuslimanskom autoritetu bio bi prisiljavanje muslimana na kršenje šerijatskih pravnih propisa.
U okviru ovog poglavlja Karčić je izučavao modalitete primjene vjerskog prava u okruženju sekularnog političko-pravnog sistema. Kao primjer je uzeta Bosna i Hercegovina, gdje se, u granicama postojećeg zakonodavstva, mogu u određenoj mjeri primijeniti islamske norme. To je pristuno na polju sklapanja šerijatskog braka, razvoda, mehra, medijacije, islamskog bankarstva, nasljeđivanja, osnivan-ja vakufa i usvajanja djece. Kada je riječ o tumačenju šerijata u Evropi, postoje različita rješenja. U zapadnobalkanskim zemljama (Bosna i Hercegovina, Srbija, Kosovo, Makedonija, Srbija) egzistiraju institucionalizovane vjerske zajednice s jedinstvenim autoritetima za interpretaciju islamskih propisa. Ipak, pod raznim utjecajima, kao i s povratkom brojnih balkanskih studenata s bliskoistočnih uni-verziteta, dolazi i do manifestovanja različitih vjerskih struja. To je, između ostalog, utjecalo na pojavu paradžemata kao konkurentnih autoriteta.
Karčić je, uz racionalan i kritički pristup, nastojao da, kako je u predgovoru knjige istaknuto, “šerijat prikaže kao jedan od brojnih pravnih sistema uz analizu njegove interakcije sa savremenim izazovima XXI vijeka”. Značaj ove knjige ogleda se prvenstveno u velikom broju pitanja i šerijatskih fenomena za koje je autor pružio jezgrovite i kompetentne odgovore. Jednostavan i razumljiv jezik čine je preporučljivom i široj javnosti. Inspirativna je za dalja istraživanja šerijata, tematska, stručna i intelektualna pregnuća.
Piše: Sead Bandžović
Časopis Context 6:2 (2019)
Centar za napredne studije
cns.ba
Facebook Comments
0Shares

O nama Redakcija