Početna / Knjige / Zašto je Muhammed Asad napisao knjigu Put u Meku?

Zašto je Muhammed Asad napisao knjigu Put u Meku?

PRIČA KOJU ĆU IZNIJETI u ovoj knjizi nije autobiografija čovjeka istaknutog po svojoj ulozi u javnim poslovima; to nije priča o pustolovini – jer iako sam doživio mnoge čudne pustolovine, one su uvijek bile samo pratnja onome što se u meni dešavalo; nije to čak ni priča o namjernoj potrazi za vjerom – jer ta vjera mi je došla, tokom godina, bez bilo kakvog mog nastojanja da je nađem.

Moja priča je jednostavna ispovijest jednog Evropljanina o njegovom otkriću islama i uključenju u muslimansku zajednicu. Nikada nisam mislio da je pišem, jer mi nije ni došla misao da bi moj život mogao biti naročito interesantan bilo kome drugom osim meni. Ali kad sam, dvadeset pet godina nakon što sam napustio Zapad, došao u Pariz, a onda u Njujork, početkom 1952. godine, bio sam prinuđen da promijenim ovo gledište. Radeći kao pakistanski opunomoćeni ministar u Ujedinjenim nacijama, bio sam prirodno izložen javnosti i susreo sam mnogo radoznalosti među svojim evropskim i američkim prijateljima i znancima. U početku su na mene gledali kao na slučaj evropskog „stručnjaka” zaposlenog kod neke istočne vlade s posebnim zadatkom, koji se na odgovarajući način bio prilagodio običajima zemlje za koju radi, ali kad je moje djelovanje u Ujedinjenim nacijama pokazalo očigledno da se, ne samo „funkcionalno”, nego isto tako emocionalno i intelektualno slažem s političkim i kulturnim ciljevima muslimanskog svijeta općenito, oni su prosto bili zapanjeni. Sve više i više, ljudi su počeli da me ispituju o mojim prošlim iskustvima. Saznali su da sam rano počeo karijeru kao strani dopisnik evropskih novina i da sam, nakon nekoliko godina sveobuhvatnih putovanja po Srednjem istoku, 1926. godine, postao musliman, da sam nakon prelaska u islam živio gotovo šest godina u Arabiji i uživao prijateljstvo kralja Ibn Sauda, da sam, nakon napuštanja Arabije, otišao u Indiju i tamo sreo velikog muslimanskog pjesnika, filozofa i duhovnog oca ideje o Pakistanu Muhameda Ikbala. Upravo me je on ubijedio da napustim planove o putovanju u istočni Turkestan, Kinu i Indoneziju i da ostanem u Indiji kako bih pomogao u objašnjavanju intelektualnih pretpostavki buduće islamske države, koja je tada bila jedva nešto više od sna u Ikbalovoj vizionarskoj misli.

Za mene, kao i za Ikbala, ovaj san je predstavljao put, u stvari jedini put ka ponovnom oživljavanju svih zaspalih nada islama, ka stvaranju političke zajednice naroda vezanog ne zajedničkim porijeklom nego pripadništvom zajedničkoj ideologiji. Godinama sam se posvetio ovom idealu proučavajući, pišući i držeći predavanja iz kulture. Kad je 1947. godine osnovan Pakistan, vlada ove zemlje me je pozvala da organiziram i vodim Odjeljenje islamske obnove, što se sastojalo u razradi islamskih ideoloških koncepata državnosti i zajedništva na kojima bi mogla počivati novorođena politička organizacija. Nakon dvije godine ove vanredno stimulirajuće djelatnosti, premješten sam u pakistanske Ministarstvo vanjskih poslova i imenovan za načelnika Odjeljenja za Srednji istok gdje sam se
posvetio jačanju veza između Pakistana i ostalih dijelova muslimanskog svijeta; konačno sam se, nakon nekog vremena, našao u pakistanskoj misiji pri Ujedinjenim narodima u Njujorku.

Sve ovo je značilo znatno više nego jednostavno vanjsko uklapanje Evropljanina u muslimansku zajednicu u kojoj živi, to je više ukazivalo na svjesno, potpuno iskreno prenošenje odanosti s jedne kulturne sredine na drugu, sasvim
različitu. Upravo ovo se učinilo čudnim mojim prijateljima sa Zapada. Oni nisu mogli sebi bliže predstaviti kako se mogao čovjek, rođen i odgojen na Zapadu, tako potpuno i očigledno, bez bilo kakve duševne rezerve, identificirati s muslimanskim svijetom, kako je bilo moguće da zamijeni svoje zapadnjačko kulturno nasljeđe islamskim i šta je bilo to što ga je navelo da prihvati religioznu i društvenu ideologiju koja je – oni to, izgleda, uzimaju kao gotovu i dokazanu činjenicu – znatno niža od svih evropskih pojmova.

Pa zašto bi, pitao sam se, moji zapadnjački prijatelji morali ovo uzeti kao gotovu činjenicu? Da li se iko od njih ikada zaista potrudio da dobije direktan uvid u islam ili su njihova mišljenja bila bazirana samo na pregršti klišeja i izobličenih pojmova koji su im bili preneseni od ranijih generacija? Nije li možda onaj stari grčko-rimski način mišljenja, koji je dijelio svijet na Grke i Rimljane na jednoj, i „barbare” na drugoj strani, bio tako duboko ukorijenjen u zapadnjački duh da on nije u stanju čak ni teoretski priznati pozitivnu vrijednost bilo čemu što leži van njegove vlastite kulturne sfere?

Sve od grčkih i rimskih vremena evropski mislioci i historičari su skloni da posmatraju svjetsku historiju samo sa stanovišta i pomoću evropske historije i zapadnih kulturnih iskustava. Nezapadne civilizacije ulaze u igru samo ukoliko njihovo postojanje, ili posebni pokreti u njima, imaju ili su imali direktan utjecaj na zapadnog čovjeka; zato se, u očima zapadnjaka, svjetska historija i različite kulture na kraju svode na nešto više nego što je proširena historija Zapada.

Prirodno, tako sužen ugao gledanja morao je dovesti do iskrivljenog promatranja stvari. Naviknut na pitanje koje prikazuje ili raspravlja probleme njegove vlastite civilizacije do najmanjih detalja i u živim bojama, s jedva nešto više nego što je usputni letimični pogled tu i tamo na ostatak svijeta, prosječni Evropljanin i Amerikanac lahko podliježu iluziji da su kulturna iskustva Zapada ne samo nadmoćna nego van svih proporcija u odnosu na takva iskustva ostalog svijeta. Odatle slijedi da je zapadnjački način života jedina vrijedna norma kojom se ostali načini života mogu mjeriti, podrazumijevajući, naravno, da bilo koja intelektualna zamisao, društvena ustanova ili etička vrijednost koja se ne slaže sa zapadnjačkom „normom” već samim tim pripada nižem stupnju života. Slijedeći stope Grka i Rimljana, zapadnjak rado misli da su sve one druge civilizacije bile samo pokušaji puni spoticanja na putu napretka koji Zapad
nepogrešivo slijedi, ili, u najboljem slučaju (kao kad se radi o civilizacijama „predaka” koje su u direktnoj liniji prethodile civilizaciji modernog Zapada) ne više od poglavlja jedne te iste knjige u kojoj je, naravno, zapadnjačka civilizacija konačno poglavlje.

Kad sam ovo gledište izložio jednom američkom prijatelju, čovjeku visokog intelektualnog obrazovanja i naučno orijentiranom, on je u početku bio pomalo sumnjičav.

„Ako i uzmemo kao gotovu činjenicu”, reče on, „da su stari Grci i Rimljani bili ograničeni u svom prilazu tuđim civilizacijama, zar ova ograničenost nije bila neizbježan rezultat teškoća u komuniciranju između njih i ostalog svijeta?

Zar ova teškoća nije u velikoj mjeri svladana u moderno doba? Konačno, mi zapadnjaci se zaista danas brinemo o onome šta se događa van naše kulturne sfere. Čini mi se da zaboravljate mnoge knjige o orijentalnoj umjetnosti i filozofiji koje su objavljene u Evropi i Americi u toku posljednjih dvadesetak godina., o političkim idejama koje zaokupljaju duše istočnih naroda? Ako želimo biti pravedni, nipošto ne možemo previdjeti ovu želju zapadnjaka da shvate šta bi druge kulture mogle ponuditi”.

„U izvjesnom smislu mogli biste imati pravo”, odgovorih. „Nema sumnje da primitivni grčko-rimski pogled više nije potpuno praktičan danas. Njegova prodornost je znatno otupljena – ako ne iz drugih razloga,onda zato što su se zreliji zapadni mislioci oslobodili iluzija i postali skeptični u mnogim aspektima svoje vlastite civilizacije i počeli da se okreću drugim dijelovima svijeta u potrazi za kulturnim inspiracijama. Nekima od njih je postalo jasno da možda
ne postoji samo jedna knjiga i jedna priča o ljudskom progresu, nego više njih: jednostavno zato što čovječanstvo, u historijskom smislu, nije homogena cjelina, nego mnoštvo grupa sa široko divergentnim idejama u pogledu značenja
i svrhe ljudskog života. Ipak, ne mislim da je Zapad postao bolji prema starim kulturama nego što su bili Grci i Rimljani; postao je samo tolerantniji. Ali, pazite, ne prema islamu već samo prema nekim drugim istočnim kulturama koje nude neku vrstu duhovne atrakcije Zapadu željnom duha, a u isto vrijeme su dovoljno udaljene od zapadnog pogleda na svijet da bi mogle predstavljati bilo kakav realan izazov njegovim vrijednostima”.

„Šta mislite time reći?”

„Pa”, odgovorih, „kad zapadnjak raspravlja, recimo, o hinduizmu ili budizmu, on je uvijek svjestan temeljnih razlika između ovih ideologija i njegove vlastite. On se može diviti ovoj ili onoj njihovoj zamisli, ali, naravno, nikad ne bi razmatrao mogućnost da one zamijene njegovu vlastitu ideologiju. To je zato što on a priori usvaja tu nemogućnost; on je kadar razmatrati takve stvarno tuđe kulture potpuno smireno i često sa sućutnim razumijevanjem. Međutim, ako je u pitanju islam, koji nije nipošto toliko tuđ zapadnim vrijednostima kao što je hindu ili budistička filozofija, ova zapadnjačka smirenost se gotovo obavezno poremeti emocionalnim predrasudama. Možda je to, ponekad pomislim, zato što su vrijednosti islama toliko bliske zapadnim da predstavljaju potencijalni izazov mnogim zapadnim pojmovima duhovnog i društvenog života?”

Produžio sam i iznio mu svoju teoriju od prije nekoliko godina, teoriju koja bi možda mogla pomoći da se bolje shvati duboko usađena predrasuda prema islamu koju tako često nalazimo u zapadnoj literaturi i savremenoj misli.

„Da bismo našli zaista uvjerljivo objašnjenje ove predrasude”, rekao sam, „moramo pogledati daleko nazad u historiju i pokušati shvatiti psihološku pozadinu najranijih odnosa između zapadnog i islamskog svijeta. Ono što zapadnjaci misle i osjećaju o islamu danas ukorijenjeno je u utiscima koji su stvoreni za vrijeme križarskih ratova.”
„Križarski ratovi!” uzviknu moj prijatelj. „Ne mislite valjda reći da bi ono što se desilo prije skoro hiljadu godina moglo još uvijek imati utjecaja na ljude dvadesetog stoljeća?”

„Ali zaista ima! Znam da to zvuči nevjerovatno, ali zar se ne sjećate nevjerice s kojom su dočekana prva otkrića psihoanalitičara kad su pokušali da pokažu kako se objašnjenje dobrog dijela emocionalnog života zrele ličnosti može naći u iskustvima njenog doba formiranja, tj. njenog ranog djetinjstva? Pa zar nacije i civilizacije nisu upravo kolektivne ličnosti? Njihov razvoj je isto tako vezan s iskustvima njihovog ranog djetinjstva.

Kao kod djece, ta iskustva su mogla biti ugodna i neugodna; ona su mogla biti savršeno racionalna, ali i suprotna tome uslijed djetinjski naivnog pogrešnog tumačenja nekog događaja; modelirajući učinak svakog takvog iskustva ovisi prvenstveno o njegovom izvornom intenzitetu. Stoljeće koje je neposredno prethodilo križarskim ratovima, to jest kraj prvog milenija nove ere, moglo bi se sasvim dobro opisati kao rano djetinjstvo zapadne civilizacije…”

Produžio sam podsjećajući svog prijatelja, koji je i sam bio historičar, da je to bio vijek u kojem je Evropa prvi puta nakon mračnih stoljeća što su slijedila iza raspada Rimskog carstva, počela da iznalazi svoj vlastitit kulturni put. Nezavisno od skoro zaboravljenog rimskog nasljeđa, upravo su se tada počele pojavljivati nove književnosti na evropskim jezicima; nadahnute religijskim iskustvom zapadnog hrišćanstva, postepeno su se budile likovne umjetnosti iz letargije prouzrokovane ratničkim seobama Gota, Huna i Avara; iz sirovih uvjeta ranog srednjeg vijeka izranjao je novi kulturni svijet. Upravo na tom kritičnom, izuzetno osjetljivom stupnju svoga razvoja, Evropa je pretrpjela strašan udar – govoreći savremenim jezikom, „traumu” – u obliku križarskih ratova. Križarski ratovi su ostavili najsnažniji kolektivni utisak na civilizaciju koja je upravo postajala svjesna sebe. Historijski govoreći, oni su predstavljali najraniji – i potpuno uspješan – pokušaj Evrope da sama sebe vidi kao kulturnu cjelinu. Ništa od onog što je Evropa iskusila prije ili poslije ne može se uporediti s oduševljenjem koje je dovelo do prvog križarskog rata. Val oduševljenja prešao je Kontinentom, radost i ponos su po prvi puta prešli granice između država, plemena i klasa. Prije toga bili su Franci, Saksoni i Germani, Burgundijci i Sicilijanci, Normani i Lombardi – mješavina plemena i rasa s jedva bilo čim zajedničkim osim činjenice da je većina njihovih feudalnih kraljevstava i kneževstava predstavljalo ostatke Rimskog carstva i da su svi ispovijedali kršćansku vjeru; međutim, u križarskim vojnama, i preko njih, religijska veza je podignuta na novu razinu, stvar zajednicu svim Evropljanima, političko-religijski koncept „kršćanstva”, koji je doveo do kulturnog koncepta „Evrope”. Kada je papa Urban II, u svom čuvenom govoru u Klermontu, u novembru 1095. godine, pozvao kršćane na rat protiv „nevjernika” koji drže Svetu Zemlju, on je proklamovao – vjerovatno ni sam to ne pretpostavljajući – povelju zapadne civilizacije.

Traumatske iskustvo križarskih ratova dalo je Evropi kulturnu svijest i jedinstvo, ali ovom istom iskustvu bilo je suđeno da od tada daje lažnu boju u kojoj se islam pojavljivao u očima Zapada. Ne jednostavno zato što su križarski
ratovi bili prolijevanje krvi. Toliko mnogo ratova izbilo je među nacijama, a zatim zaboravljeno, a toliko mnogo neprijateljskih mržnji, koje su u svoje vrijeme izgledale neiskorjenjive, postupno su se okrenule u prijateljstva. Šteta koju su izazvali križarski ratovi nije se ograničila samo na sudar oružja. To je bila prije svega intelektualna šteta – trovanje zapadnog duha protiv muslimanskog svijeta namjernim pogrešnim predstavljanjem učenja i ideala islama. Jer, da bi poziv na križarski rat bio uspješan, Poslanik i muslimani trebalo je nužno da budu žigosani kao Antikrist, a njegova religija prikazana najsumornijim izrazima kao izvor nemorala i perverzije. Upravo u vrijeme križarskih ratova smiješno shvaćanje da je islam religija surove senzualnosti i brutalne sile, vršenje rituala umjesto čišćenja srca, ušlo je u zapadni duh i tamo ostalo; upravo tada su Evropljani ime poslanika Muhammeda – onog istog Muhammeda koji je insistirao da njegovi sljedbenici poštuju poslanike drugih religija – prezrivo pretvorili u „Mahound”.

Vijek u kojem je duh nezavisnog istraživanja mogao dići svoju glavu bio je još daleko u Evropi; bilo je lahko onima na vlasti posijati mračno sjeme mržnje prema religiji i civilizaciji koja je toliko različita od religije i civilizacije Zapada.
Zato nije nimalo slučajno što je vatrena „Pjesma o Rolanu”, koja opisuje legendarnu pobjedu kršćanstva nad muslimanskim „paganima” u južnoj Francuskoj, sastavljena ne u vrijeme tih bitaka nego tri stoljeća kasnije -naime, neposredno prije prvog krstaškog rata – odmah postala neka vrsta „nacionalne himne” Evrope; isto tako, nije nimalo slučajno da ovaj ratoborni ep označava početak evropske literature, za razliku od ranijih, lokaliziranih književnosti; očigledno, neprijateljstvo prema islamu stajalo je iznad kolijevke evropske civilizacije.

Moglo bi izgledati kao ironija historije da ova prastara mržnja prema islamu, koja je religioznog porijekla, još uvijek podsvjesno ne traje u doba kad je religija izgubila najveći dio svog utjecaja na duh Evropljana. Međutim, to nije iznenađujuće. Znamo da neko može potpuno izgubiti religiozna vjerovanja koja su mu data u djetinjstvu a da ipak neke naročite emocije vezane uz ta vjerovanja ostanu i racionalno na snazi kroz čitav njegov kasniji život. ,,A ovo je upravo ono”, zaključio sam, „što se desilo toj kolektivnoj ličnosti tj. zapadnoj civilizaciji. Sjena križarskih ratova lebdi iznad Zapada i danas i sve njegove reakcije prema islamu i muslimanskom svijetu nose izrazite tragove ove sablasti,
koja teško umire.”

Moj prijatelj je dugo šutio. Još uvijek mogu vidjeti njegovu visoku, vitku pojavu kako korača tamo-amo po sobi, s rukama u džepovima kaputa, klimajući glavom kao u čuđenju. Napokon reče:
„Moglo bi biti nešto u tome što kažete… Zaista bi moglo biti, iako nisam u mogućnosti da ocjenjujem vašu „teoriju” nepripremljen… Ali u svakom slučaju, u svjetlu onoga što ste mi vi sami upravo rekli, zar ne shvaćate da vaš život, koji vama izgleda tako jednostavan i nekompliciran, mora izgledati vrlo čudan i neobičan zapadnjacima? Zar ne biste možda mogli dijeliti neka svoja vlastita iskustva s njima? Zašto ne napišete autobiografiju? Siguran sam da bi to bilo
privlačno štivo!”

Smijući se, odgovorio sam; „Pa, možda bih mogao ubijediti sam sebe da napustim Ministarstvo vanjskih poslova i napišem takvu knjigu. Konačno, pisanje je moje najranije zanimanje…”

U toku slijedećih sedmica i mjeseci moj šaljivi odgovor neprimjetno izgubi izgled šale. Počeo sam ozbiljno misliti o pisanju priče o svom životu kako bih tako, makar i u maloj mjeri, pomogao da se ukloni teški veo koji razdvaja islam
i njegovu kulturu od zapadnog duha. Moj put do islama bio je u mnogom pogledu jedinstven. Ja nisam postao musliman zato što sam dugo živio među muslimanima – naprotiv, odlučio sam da živim među njima zato što sam prigrlio islam. Zar ne bih mogao, saopćavajući baš svoja vlastita iskustva zapadnim čitaocima, doprinijeti više međusobnom razumijevanju između islamskog i zapadnog svijeta nego što bih mogao nastavljajući rad na diplomatskom položaju koji bi jednako dobro mogao popuniti neki moj drugi sunarodnjak? Konačno, bilo koji inteligentan čovjek mogao bi biti pakistanski ministar pri Ujedinjenim narodima, ali koliko bi ih bilo u stanju da govore zapadnjacima o islamu kao što bih ja mogao? Bio sam musliman, ali sam isto tako zapadnog porijekla i zato bih mogao govoriti intelektualnim jezicima kako islama, tako i Zapada…

I tako, koncem 1952. godine, povukao sam se iz pakistanskog Ministarstva vanjskih poslova i počeo pisati ovu knjigu. Da li je to „privlačno štivo” kao što je pretpostavio moj američki prijatelj, ne mogu reći. Mogao sam samo da pokušam ponovo preći u mislima iz sjećanja – uz pomoć samo nekoliko starih bilješki, nepovezanih upisivanja u dnevnik i nekih novinskih članaka koje sam pisao u to vrijeme – zamršene linije razvoja koji je tekao više godina u prostranim geografskim područjima. I evo te priče; ne priče čitavog mog života, nego samo onih godina prije nego što sam iz Arabije otišao u Indiju – onih uzbudljivih godina provedenih u putovanjima kroz gotovo sve zemlje između Libijske pustinje i snijegom pokrivenih vrhova Pamira, između Bosfora i Arapskog mora.

Treba imati na umu da je ona ispričana u sklopu i na vremenskom nivou mog posljednjeg pustinjskog putovanja iz unutrašnjosti Arabije u Meku krajem ljeta 1932. godine, jer mi je upravo za vrijeme tih dvadeset tri dana slika mog života postala jasna.

Arabija prikazana na slijedećim stranicama više ne postoji. Njena usamljenost i neporočnost raspale su se pod moćnim mlazom nafte i zlata koje je nafta donijela. Njena divna jednostavnost je nestala, a s tim i mnogo od onog što je bilo ljudski jednostavno. S bolom koji osjećam za nečim dragocjenim, nepovratno izgubljenim, sjećam se toga posljednjeg dugog pustinjskog putovanja, kada smo jahali, nas dvojica, na kamilama kroz treperavo svjetlo…

Prvo poglavlje iz knjige Put u Meku

Izdavač: El Kalem

Islamofobija.ba

Facebook Comments
0Shares

O nama Redakcija